U ženskom manastiru Druk Gava Kilva u Nepalu, koji se ugnjezdio u planinama na sat vožnje od Katmandua, dan počinje u tri sata ujutro, zvukom zvona. Proći će još nekoliko sati dok preko najviših vrhova Himalaja ne svane zora. Dok se mlade sestre bude iz sna, kroz prozore spavaonice dopire samo slab sjaj sa staza koje se nalaze dole.
Dok se žene izvlače iz kreveta i obmotavaju svoja krhka tijela kaluđerskim odorama boje šafrana i crnog vina, ne čuje se nijedna riječ.
Prvo navlače podsuknju i košulju bez rukava, koju nose čak i kad su dani najhladniji. Preko toga obmotavaju i oko struka pritežu široku donju odoru. Konačno, preko ramena prebacuju dugi šal, takozvani zen, koji ih štiti od hladnoće.
Meditacija i vježbe
Pošto zategnu ćebad i čaršave, svaka se penje na čvrsti dušek svog kreveta i sjeda prekrštenih nogu nasuprot zidu o koji joj je oslonjen jastuk. Pogleda okrenutog unutra, udubljuju se u svijet meditacije.
Dok većina sestara naredna dva sata provodi prateći svoju unutrašnju stazu, ponavljajući tajne mantre i stihove, jedna grupa kaluđerica slijedi veoma različit oblik duhovne prakse.
Umjesto manastirskih odora, iz kutija ispod kreveta izvlače potpuno drugačiju odjeću: komotne smeđe pantalone i kaputiće za borilačke vještine dugih rukava, u struku vezane pojasom. Pošto zavežu pertle bijelih platnenih patika, iz svojih spavaonica tiho izlaze na svjež noćni vazduh.
Žene se stepenicama uspinju sve do krova manastira i raspoređuju se uz nekoliko šapatom izgovorenih reči.
Dok njihov instruktor organizuje grupu, one privlače stopala, stisnutim pesnicama se oslanjaju o kukove i stoje čekajući u tom položaju.
Na prvu komandu podižu ruke u visinu ramena, prislanjaju desnu pesnicu o lijevi dlan, a zatim skaču u žestoku akciju koja djeluje kao privremeni izazov smirenoj posvećenosti onih koje meditiraju dole. Jedini zvuk koji se čuje u pozadini je nježna simfonija cvrčaka, ali visoko na krovu manastira tišinu sada remeti izvikivanje instrukcija uz koje se vežba kung-fu.
Uz odbrojavanje tokom svakog položaja, kaluđerice prolaze niz koraka, koji sežu od gracioznih pokreta rukom do žestokih udaraca u vazduh pesnicom i otvorenim dlanom, vrlo visokih udaraca nogom i simulacija borbe.
Inspiracija
Većina vježbi izvodi se individualno, golim rukama ili sa dugim štapom za borbu poznatim kao bo štap. Vježbe koje se izvode jarkocrvenim lepezama što se kovitlaju oko glava i tijela kaluđerica lijepe su toliko da posmatraču zastaje dah.
Dok se lepeze čas šire a čas sklapaju, prizor više podsjeća na neki ples nego na borilačku vještinu. U drugoj vježbi dvije kaluđerice sparinguju, kružeći jedna oko druge stisnutih pesnica, bacaju se, guraju, grabe jedna drugu za vrat u špansku kragnu i obaraju se na zemlju.
Više od milenijuma, ovaj kung-fu je bio rezervisan samo za kaluđere, a korijeni su mu bili daleko na sjeveru, u legendarnom kineskom manastiru Šaolin.
Priča kaže da je kung-fu potekao odatle, u petom vijeku, nakon što je Bodidarma, indijski princ koji je postao budistički kaluđer, krenuo da Budino učenje prenese u Kinu. Naišavši na hramove izložene napadima lopova i mnoštvo kaluđera koji se teško nose sa strogošću manastirskog života, Bodidarma je razradio sistem vježbi i odbrambenih tehnika koje se u velikoj mjeri oslanjaju na drevnu tradicije indijske joge.
Poput joge, kung-fu iz Šaolina razvio se posmatranjem načina na koji se kreću životinje. Tokom vjekova, kaluđeri iz Šaolina su u svoju praksu uključivali brojne i različite poze životinja, sve dok se na kraju vladanje brojnim stilovima nije razvilo u oblik koji predstavlja kineskog zmaja, biće moćne duhovnosti.
Mnogo govori i to da kaluđerice iz Gava Kilve pripadaju drukpa redu tibetanskog budizma, pri čemu je druk tibetanska riječ koja istovremeno znači „zmaj“ i „grmljavina“.
“Ljubav ne prihvata neuspjeh i ne propušta da se odbrani od napada.”
Svaki dan tražim da se sastanem sa vođom reda drukpa Gjalvangom Drukpom, čije upoznavanje kaluđerica sa kung-fuom predstavlja samo jedan od aspekata njegove neobično velike podrške ženama o kojima vodi brigu. Šestog dana ujutro pristao je da me primi.
Soba u kojoj me prima ukrašena je uobičajenim budističkim prizorima. Ali kada smo počeli da razgovaramo, brzo stičem utisak da je u pitanju čovjek čija odora krije naprednog mislioca, nestrpljivog da prevaziđe neka od ograničenja tradicije.
Ubrzo nakon početka razgovora pokazuje mi sliku svoje majke. Počinjem da shvatam da njeno odsustvo tokom njegovog odrastanja možda predstavlja ključ za razumjevanje nekih od njegovih neortodoksnih shvatanja.
Nakon što je prepoznat kao reinkarnacija prethodnog nosioca titule, u četvrtoj godini je odvojen od svojih roditelja na Tibetu i odveden u manastir u blizini Dardželinga u Indiji. Otvoreno priznaje da mu nije bilo lako.
Tokom obuke, Gijalvang Drukpa je rijetko viđao roditelje i nije bio izložen gotovo nikakvom ženskom uticaju. Malobrojne kaluđerice koje je sretao smatrane su nižim od kaluđera i u principu nisu uživale dobar tretman.
„Žene po prirodi otjelovljavaju mudrost budističkog učenja. Imaju više ljubavi i samilosti od muškaraca, zbog svog materinskog nagona“, kaže on. Od ove vizije žena kao hraniteljki do upoznavanja njegovih kaluđerica sa kung-fuom - što je potez koji konzervativniji budistički krugovi kritikuju - učinjen je priličan skok.
Kako objašnjava, na tu ideju je došao kad je vidio kako u Vijetnamu kaluđerice borilačkim vještinama uče policajci koji su ih sami savladali radi borbe protiv Vijetkonga.
„Neki kažu da je kung-fu, obaranje nekoga na zemlju, suprotan ljubavi. I ja sam se pitao da li činim pravu stvar što svoje kaluđerice upoznajem sa ovom praksom“, kaže on.
„Ali ljubav se javlja u mnogim oblicima. Ljubav ne prihvata neuspjeh i ne propušta da se odbrani od napada. Hoću da kaluđerice koje podučavam budu snažne i samopouzdane. Život kaluđera ili kaluđerice nije udobno iskustvo, ali to je dobra vježba za veštine koje će im biti potrebne u životu.“
Buđenje svijesti
Suština budizma, nastavlja on, jeste proces poboljšanja kvaliteta sopstvenog života i života drugih ljudi.
„Budizam nije religija. To uopšte i nije nikakav ‘izam’,“ kaže on. „Mogli bismo ga nazvati filozofijom života. Ali mnogi i ovaj pojam pogrešno shvataju, misle da je to nešto akademsko. Ja govorim o filozofiji koja vas uči kako da stojite, sjedite, pijete čaj i da sve u svom životu radite sa svješću.“
Svoje ženske manastire nikako ne vidi kao utočišta od svakodnevnog života, već ima najmeru da ih učini poligonima za obuku duhovnih ratnika. A za privilegiju da ovu obuku steknu u redu trenutno stoji više žena nego što je ma koji od njegovih manastira u stanju da primi.
Gava Kilva je, na primjer, u vrijeme moje posjete imao listu čekanja na kojoj je bilo 50 do 60 žena.
„Žene su nam sada potrebnije nego ikad“, kaže Gjalvang Drukpa dok naš sastanak privodimo kraju. „Za odgovor na mnoga pitanja koja se u modernom društvu postavljaju potrebno je da žene steknu veću moć.“
Njegova namjera je da kaluđerice u Gava Kilvi i drugim ženskim manastirima kojima on rukovodi u Indiji naposljetku krenu u društvo da bi se bavile praktičnim radom.
„Kaluđerice ove manastire moraju da vide kao škole iz kojih će jednog dana otići da bi svoju snažnu žensku energiju iskoristile na dobar način.“
Nakon posete novinarke Kristin Tumi Nepalu, zemlja je 25. aprila pogođena užasnim zemljotresom.
Kaluđerice iz Gava Kilve odbile su da budu sklonjene na sigurno i upotrijebile su snagu stečenu vježbanjem kung-fua da bi pomogle svojoj zajednici tako što su organizovale medicinsku njegu, gradile skloništa i prenijele više od 100.000 džakova hrane do udaljenih sela.
(Newsweek.rs)