Život

Profesor čuva kovačku vatru da se ne ugasi

Profesor čuva kovačku vatru da se ne ugasi
Foto: N.N. | Profesor čuva kovačku vatru da se ne ugasi
Bojana Petković

MRKONJIĆ GRAD - Djed mi je bio kovač, otac takođe, a kad je on 1994. godine preminuo napustio sam prosvjetu. Radio sam kao profesor fizičke kulture u Ključu, a onda počeo da se bavim starim zanatom jer sam ocu dao zavjet da ću nastaviti njegovim stopama, kaže Đuro Milanović, koji živi i stvara u Mrkonjić Gradu, čuvajući porodičnu tradiciju izrade kovanih predmeta i stari zanat od izumiranja.

Grad koji se ugnijezdio na obroncima planine Lisine vijekovima unazad poznat je kao kovački kraj, u kojem su se u prošlosti kovale, ali i danas, kose kovanice, najkvalitetnije oruđe ove vrste u bivšoj Jugoslaviji, koje se izvozilo i širom svijeta.

"Ovdje su pravljene isključivo kose kovanice, a mi koji smo porijeklom iz Majdana, sela smještenog između Mrkonjića i Jajca, uvijek smo bili univerzalci, izrađivali smo razne kovačke proizvode, ne samo kose. A tako je i danas", objašnjava Đuro.

Pripovijeda vrijedni domaćin da mu rad u kovačkoj radnji pričinjava zadovoljstvo te da se kovačka vatra i alat moraju voljeti. "Kad uđeš u njegovu srž, shvatiš da je ovo lijep zanat, od kojeg se može dobro zaraditi i živjeti. Sve što imam stekao sam u kovačkoj radnji - sve sam stekao sa svog dlana. Ovaj zanat je hljeb nasušni", kaže on.

Za "Nezavisne" pripovijeda da je u cijeloj bivšoj Jugoslaviji ostao mali broj poznavalaca i čuvara starih zanata: "U Mrkonjiću je ostalo svega trojica kovača, što je porazno ako znamo da je nekad skoro svaka kuća imala kovačku vatru".

"Pokušavam da nađem nekoga ko bi želio da nauči zanat. Ostavio bih mu alat i radnju jer nemam mušku djecu, a kćerke rade svoje poslove. Sad imam jednog radnika, a nove tražim odavno. Mogu zaposliti 10 ljudi, dajem dobru platu, a u zadnje vrijeme morao sam odbiti nekoliko poslova jer nema ko da radi. Evo, prije godinu dana bio je jedan momak kod mene, dobro naučio zanat, ali je otišao za Austriju. On je bio 32. kojeg sam naučio poslu", navodi Đuro.

Priča da ima saradnju sa školskim ustanovama te da kad vidi da učenici imaju smisla da se bave kovačkim zanatom, pita da li bi radili kod njega.

"Želim da ih učim da zarade hljeb svojim rukama, ali, nažalost, djeca nisu zainteresovana ni da uče ni da rade. Radije ispijaju kafe i sanjaju o milionima", razočaran je.

A u Đurinoj radnji izrađuje se više od 300 artikala, pretežno potrebnih za rad u poljoprivredi i šumarstvu, a proizvodi nastali ispod kovačkog čekića svoje vlasnike nalaze kako širom BiH i zemlja regiona, tako i u Sloveniji, Austriji, Makedoniji...

Jedan od proizvoda koje Đuro kuje je i kosa kovanica.

"Kose kovanice, poznate i kao varcarke, ime su dobile po turskom nazivu za Mrkonjić Grad - Varcar Vakuf. Godišnje iskujem 100 do 200 komada, pošto nemam vremena zbog drugih poslova, a kosa zahtijeva 15 operacija. Ko radi samo kose, ima računa, ali ja sam univerzalac koji radi i konjske potkovice, sjekire, kovane ograde...", kazuje majstor i dodaje da je izrada varcarki tajna i da nam je ne može reći, ali ipak otkriva mali dio cijelog procesa.

Naime, kosa se proizvodi od čelika koji stiže iz Austrije. Riječ je specijalnom čeliku koji se uvozi isključivo za proizvodnju kovanica i radi ga samo određena livnica i otud kroz vijekove stiže u Mrkonjić.

"Taj je čelik kvalitetan. Nije neki poseban, normalan je to čelik koji služi za izradu alata. Ali ima nekih posebnosti pri radu - kovači su kroz vijekove prilagođavali kalove, pa se u kalu nalazi i životinjsko salo, jazavca ili medvjeda. E, te dvije komponente moraš sabrati i ubaciti još nekih tajnih komponenti, sve povezati i to je suština", navodi čuvar porodičnog nasljeđa.

Kazuje da se kod kaljenja kosa, koje je i velikan književnosti Ivo Andrić opisivao u svojim djelima, gleda i na meteorološke prilike: "Vrijeme utiče na kose isto kao i na čovjeka. Ako je oblačan dan, ako grmi i sijeva, sav se kal oslika na kosama, pa budu šarene i nejednake. A kad je vedar i lijep dan, uh, kako god okališ valja. Zato se najbolje kose kale u periodu kad priroda lista. Ali, sve je džaba bez znanja i dobre kovačke ruke".

Đuro, sa kojim u nedostatku radne snage radi i supruga, kaže kako ovaj posao nikad neće stati jer će ljudima kovne alatke trebati i kroz vijekove pred nama.

"Supruga radi na mašini, presijeca željezo, radi po šest-sedam sati, onda ide u kuću da nam pravi obrok. Utorkom ide u Banjaluku na pijacu, a kad je manji obim posla i ja idem s njom. Raditi se mora, da vam kažem. Ja ću do kraja života ovo raditi. Ostalo mi je još dvije godine do penzije, tad ću radnju prepisati na suprugu, da njoj ide staž, a ja ću i dalje raditi ono što volim - kovati", pripovijeda majstor.

Za kraj razgovora za "Nezavisne" objašnjava da je ljubav prema zanatu presudna: "Odem ja pa me nema po 20 dana, ali kad se vratim ne ulazim u kuću: prvo idem u radnju i miris kovačkog ugljena udahnem punim plućima, kao da sam ovisan".

Teška vremena

Priča kovač Milanović kako je nekad među ljudima, između ostalih i majstorima, vladalo poštovanje i poštenje, da se znalo koji majstor na koju pijacu nosi proizvode, ko je čija mušterija, te da je na kvalitet udarila piraterija.

"Prije desetak godina na pijacu u Banjaluci dođe čovjek koji prodaje kose. Vidi se da nisu okaljene i da su napravljene od nekog betonskog željeza. Kažem mu ja: 'Dobar dan, majstore, odakle si?'. A on mi kaže da je iz Mrkonjića. Onda ga upitam: 'Boga ti, ima li starog mrkonjićkog majstora Ibrahima Krivdića?'. Kaže on da je majstor dobro i da prodaje baš njegove kose. A mene obuzela huja, šutnem one kose i kažem mu: 'Sram te bilo, nemoj Mrkonjićane da kvariš i sramotiš. Nisi ti iz Mrkonjića, Ibrahim je umro ima 30-40 godina, da znaš'. I više ga nikad nisam vidio na pijaci", ispriča Đuro za "Nezavisne" zanimljivu anegdotu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije