Iako se čini kao neobičan posao za bjelkinju, Fiona Grejam iz Melburna postala je prva bijela gejša u Japanu.
Ona je riješila da zakorači u 400 godina staru tradiciju nakon dugogodišnjeg interesovanja za japansku kulturu, ali upravo njeno odbijanje da se drži drevnih običaja izazvalo je negodovanje u svijetu ceremonijalnog služenja čaja.
Grejamova, koja posjeduje doktorat iz antropologije sa Oksforda, formalno je debitovala kao gejša 2007, nakon tri godina pripreme i treninga. Radeći pod imenom Sajuki, što znači transparentna sreća, provela je više od tri godine u gejša kući u Ajakusi, istorijskom dijelu Tokija posvećenom raznim zadovoljstvima. Ipak, zbog tvrdnji da se nije držala običaja i nepoštovanja iskusnijih gejši, 2011. je izbačena iz udruženja gejši Ajakuse.
Izvori u Japanu prenijeli da je Grejamova odbijala da dolazi na obavezne časove muzike i plesa i da je previše vremena provodila u sopstvenoj promociji.
Njeno odbijanje da se drži drevnih običaja izazvalo je, međutim, negodovanje u svijetu ceremonijalnog služenja čaja
”U našem udruženju je bila više od tri godine, ali za to vrijeme nije željela da pohađa obavezne časove niti je željela da poštuje naša pravila”, kaže jedna gejša.
Grejamova je opovrgla tvrdnje da nije bila u dobrom odnosu sa koleginicama i dodala da joj asocijacija nije dozvolila da otvori sopstvenu gejša kuću samo zato što je strankinja. Ona je u asocijaciju primljena na svega godinu dana kao učenica u okviru njenog akademskog programa. Tokom tog perioda bila je u prilici da uči ceremoniju služenja čaja, ples i muziku, a specijalizovala se za flautu od bambusa. Nakon debija, dobila je odobrenje da nastavi da se bavi ovom profesijom.
“Biti bjelkinja u ovom poslu apsolutno nije nikakava prednost, štaviše, to mi može biti samo mana, jer je zajednica gejši prilično čvrsta, kompaktna i nisu spremn na promjene. Klijenti koji traže gejše nikada ne očekuju da će naići na bijelu gejšu. Upravo zato mi je daleko teže da se dokazujem nego prosječna japanska gejša”, kaže ona.
Grejemova se zaljubila u Japan kada joj je bilo 15 godina, nakon što je u sklopu programa razmjene učenika prvi put posjetila ovu zemlju. Zavedena tradicijom i kulturom te zemlje, odlučila je da srednju školu završi u Japanu, a studirala je na prestižnom Keio univerzitetu. Kasnije je upisala postdiplomske studije na Oksfordu, koje je uspješno okončala.
Suprotno uvriježenom mišljenju, gejše nisu dio seks industrije. One su zadužene da zabavljaju goste, uključujući ceremonijalno služenje čaja, igru i kaligrafiju, a kimono koji nose može dostići cijenu i od nekoliko desetina hiljada dolara. U samoj kulturi gejši, one su i poslovne žene koje organizovanje privatne čajanke za poslovne ljude i političare naplaćuju i do 400 dolara.
Jedino u Kjotu i dalje postoji pravilo da djevojke mlađe od 18 godina mogu da započnu trening kao moderne majko (čak od 15. godine), dok Tokijske hangjoku obično započinju sa 18 godina. Istorijski gledano, djevojčice još od najranijih dana (3-5 godina) bi započinjale obuku. Početnički rangovi su znali da traju godinama, što je znatno duže nego u savremeno doba. Okija (kuća gejša) bi se starala o majko, dobavljala joj hranu, smještaj, odjeću (kimono) i slično. Tek nakon što bi majko postala gejša i isplatila dugove okiji, mogla bi da se osamostali i radi za sebe.
Biti bjelkinja u ovom poslu apsolutno nije nikakava prednost, kaže Grejamova
Prve gejše su bile mlade tinejdžerke, u čiji trening je dosta ulagano. One su mogle biti unajmljivane kao čedne plesačice; trend veoma popularan tokom 1680-tih godina. Najčešće su unajmljivane od strane privatnih kuća samuraja i drugih bogatih i elitnih članova društva. Od početka XVIII vijeka većina ih je prešla u prostituciju, a one koje više nisu bile tinejdžerke mijenjale su svoja imena, nerijetko preuzimajući ime gejša. Smatra se da je prva žena koja se nazvala gejša, prostitutka iz Fukagave po imenu Kikuja, iz 1750. godine. Ona je bila veoma talentovana pjevačica i odlično je svirala šamisen. Svojim izvanrednim izvođenjima, uticaće na popularizaciju gejša. Kako se zainteresovanost povećavala tokom 1760-tih i 1770-tih, mnoge djevojke su se odlučivale na isključiv prelazak u sferu zabave, koja nije podrazumjevala i prostituciju.
Prepuštanje užitku
U tradicionalnom Japanu, seksualne usluge nisu bile ni zabranjivane niti smatrane tabuom. Iz tog razloga većina oženjenih muškaraca se lako predavala uživanjima i nije ostajala vjerna, dok se idealizovani uzor žene ogledao u figuri umjerene majke i domaćice. Prema konfučijanskom običaju (preuzetom iz Kine), ljubav i erotičnost nisu imali primat i smatrani su nižim vrijednostima. Stoga bi muškarci često odlazili kod kurtizana, tzv. Judžo, kako bi utolili svoje potrebe za fizičkom ljubavi i strastvenim osjećanjima.