Plišane igračke ili dekice poznate su kao prelazni objekti ili tješilice, a ti predmeti omogućavaju veliku utjehu i podršku maloj djeci.
Godine 1951. dječji psiholog D.V. Vinikot objasnio je pojam prelaznog objekta i odredio njegovu važnost u razvoju djeteta. On je smatrao kako takvi predmeti pomažu djetetu osamostaliti se i pomoću njega odvojiti se od majke te upoznati svijet oko sebe.
Klinički psiholog Stiv Tauber dodao je kako beba zna da medvjedić ili dekica nisu majka, ali pomoću takvih predmeta dijete dobija svojevrsno zadovoljstvo. Taj predmet je nešto između mame i između napunjene igračke ili dekice.
Uz to, kada djeca nisu kod kuće ili uz svoje najmilije, preko mirisa igračke osjete miris mame, tate, svoje kuće i uopšteno svega onoga što im je poznato i drago. Naučnici koji su istraživali ovo polje su došli do zaključka da su omiljene igračke jako korisne kada je dijete pod stresom.
Sproveden je i eksperiment gdje je grupa djece dovedena na pregled pedijatru. U toj grupi je pola djece bilo vezano uz neku igračku, dok ih pola nije imalo omiljenu tješilicu. Tada su kreirani različiti scenariji: kod djece koja su vezana uz neku igračku, tokom pregleda je mamama rečeno da napuste prostoriju, ali da ostave djetetu tješilicu ili da ostanu u prostoriji i sakriju tješilicu. Pritom su se pratili otkucaji djetetova srca i krvni pritisak, i dijete je bilo jednako potreseno kada nije moglo dobiti omiljenu igračku kao i kada bi mama otišla iz prostorije.
Niko ne zna kako se tačno stvori povezanost između djeteta i određene igračke te ova pojava ne može biti namještena ili prisilna.
Prijašnja istraživanja pokazala su da su djeca koja su imala prelazni objekat bila manje sramežljiva i više fokusirana nego djeca bez utješnih predmeta. Prelazni objekti takođe su dobar pokazatelj kako će se djeca ponašati u interakciji i kako će stvarati prijateljstva.
Iako su neki roditelji zabrinuti zbog opsjednutosti djece određenim predmetima i u nekom trenutku žele taj predmet oduzeti djetetu, psiholozi savjetuju da to ne čine, govoreći da "ukoliko je samoimenovani objekat odbačen, kritikovan ili oduzet na bilo koji način, kasnije u životu može doći do problema vezivanja".
Zapravo, prelazni objekat omogućava i poziva na emocionalnu dobrobit, a bez takvog predmeta - stvarni osjećaji mogli bi ostati skriveni, potisnuti ili zanemareni ukoliko dijete nema drugih načina da se nosi, shvati ili snalazi sa svijetom. Takođe, treba imati na umu da prelazni objekat nema uvijek jednak značaj u djetetovom životu i da postepeno gubi važnost tokom djetetova života.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
