Kada nemamo dovoljno informacija, mozak sam pokušava "zaokružiti priču", a zaključci do kojih dolazimo nisu nužno ni pozitivni ni tačni.
Dovoljna je jedna neugodna rečenica, pogled ili gesta druge osobe da u nekoliko sekundi u glavi stvorimo cijeli scenario o tome što se "zapravo" dogodilo.
Partner je zakolutao očima, kolega kratko odgovorio na poruku ili se neko nije javio kada smo očekivali – i naš mozak već ima objašnjenje.
Problem je što ono često nema mnogo veze s činjenicama, a upravo na temelju takvih pretpostavki počinjemo osjećati ljutnju, strah ili razočaranje i na kraju reagujemo.
Riječ je o obrascu koji se pojavljuje u partnerskim, porodičnim, prijateljskim i poslovnim odnosima: nešto se dogodi, mi tome gotovo automatski pridajemo određeno značenje, a zatim reagujemo na vlastito tumačenje kao da je riječ o neospornoj istini.
Psihijatrica dr. Kavetha Sundaramoorthy, koja se školovala na Harvardu i na društvenim mrežama poznata je kao dr. Kavetha Sun, tvrdi da postoji jednostavan način da prepoznamo taj proces prije nego što nas emocije potpuno preuzmu.
Cijeli je koncept objasnila uz pomoć nekoliko samoljepljivih papirića. U jednom od svojih videa dr. Sun na ploču stavlja tri papirića. Na prvome piše "iskustvo", na drugome "priča", a na trećem "reakcija".
Ona objašnjava da tim redoslijedom naš um često funkcioniše.
Prvi korak je ono što se doista dogodilo. Na primjer: "Moja supruga je jutros prevrnula očima dok sam govorio". To je ono što smo direktno vidjeli – činjenica. No, vrlo brzo slijedi drugi korak, odnosno priča koju sami stvaramo oko tog događaja. "Prevrnula je očima jer misli da sam glup".
U tom trenutku više ne govorimo samo o onome što se dogodilo, nego pretpostavljamo što druga osoba misli, osjeća ili namjerava. Takvo tumačenje može skoro trenuno izazvati ljutnju, nervozu, strah ili osjećaj odbačenosti.