BEOGRAD - Elektronske igre su najveći "krivac" za stvaranje patoloških kockara, a za "navlačenje" je - među tim igrama - "najopasniji" rulet.
Psihijatri kažu da ni uticaj kladionice nije zanemarljiv, jer je u većini slučajeva to tek prvi stepenik u započinjanju "kockarskog staža".
Po riječima psihijatra Vere Trbić, koja je koordinator projekta "Odgovorno kockanje" i SOS linije za pomoć zavisnicima, za prve korake u kockanju je najrizičniji adolescentski period, jer dvije važne karakteristike omladine pogoduju razvoju tog "duha" - potreba za novim iskustvima i impulsivnost.
U kladionicu ulaze prvi put sa društvom, iz radoznalosti, a poslije toga, ako tiket postane dobitan, nastavljaju sa "hobijem", jer kockari vjeruju da će ih sreća ponovo "pogledati".
Ukoliko se taj hobi "pretjerano konzumira" može da preraste u oblik patološke zavisnosti i tada kockanje prestaje da bude igra i zabava.
"Postoji desetak kriterijuma na osnovu kojih se može tvrditi da li je neko zavistan ili ne, a dovoljno je da se ispuni pet da bi se znalo da je osoba bolesna", precizirala je ona i dodala da je najvažnija osobina patoloških kockara da su apsolutno usmjereni samo na tu aktivnost, da samo o tome misle i samo to imaju u planu.
Prosječan patološki kockar - mladić od 25 godina, neoženjen, vjerovatno nezaposlen, srednjeg obrazovanja
Preokupirani su kockom i zapostavljaju sva druga interesovanja, navela je Trbićeva i ukazala da oni stalno jure gubitak, oslanjaju se na tuđe izvore, mijenjaju osobine, lažu i manipulišu kako bi obezbijedili sredstva da nastave sa svojom "pasijom".
Kockari u najvećem broju slučajeva igraju više igara. Kladioničari, osim odlaska u kladionicu, praktikuju i druge igre, a oni koji igraju elektronske igre, u najvećem procentu, čak 95 odsto, igraju više vrsta igara.
"Pripadnice lepšeg pola više veruju u dobitak na Lotou i greb karticama, dok muškarci odlaze na elektronske igre, jer u svojoj psihološkoj strukturi imaju veći impuls za novim doživljajima i riskantnim situacijama", rekla je Trbićeva.
U kladionicu ili kazino, ukoliko nisu zavisni, odlaze jednom do dva puta nedeljno, dok zavisnici znaju i po nekoliko puta dnevno da posjete svoju "oazu".
Vremenom se povećava količina uloženog novca, kako bi se doživjelo veće uzbuđenje, ali kockanje zna da izazove i depresivne "momente". Razlog tome je što je kockar uvijek između vrhunskog uzbuđenja, dok se "igra", i teških trenutaka i pada, poslije gubitka.
Patološki kockar ne može da prekine sa svojim porokom, jer je zavistan od njega, a zavisnik mora da ispunjava svoju potrebu, jer bi u protivnom upao u veoma bolnu apstinencijalnu krizu, objasnila je Trbićeva.
"Iako sve razumeju i jako im je žao, njihova potreba da to izvedu je toliko jaka da sve druge stvari prestaju. Menjaju svoju moralnost, saosećajnost, empatiju sa drugim ljudima, ljubavi - tu prestaju svi kriterijumi", dodala je ona.
Odgovorni kockari troše na taj vid zabave od sto dinara do dvije hiljade mjesečno i to na klasične "greb" igre, Loto, lutriju, a sa druge strane, oni koji se kockaju na patološki način troše "nezamislive" svote.
"Zadužuju se sve dotle dok imaju percepciju da njihovi dugovi mogu da se vrate. Oni ne računaju na svoje prihode, nego potencijalne izvore vraćanja vide u svom okruženju. Tačno znaju kolikom imovinom raspolažu njihovi roditelji, na to računaju i zadužuju se do te granice", ukazala je Trbić.
Ona je dodala da je tokom ljekarske prakse pomagala mladiću koji je bio dužan oko pola miliona evra, ali je najekstremniji slučaj sa kojim se srela bio jedan 16-ogodišnji dječak, zavisnik od kladionice.
"Zapostavio je školu, pravio dugove, ne tako velike, ali ipak dugove, što je strašno, jer ako je tako rano počeo da se zadužuje i da ima probleme, onda je to ekstrem", ukazala je prihijatar.
Žene više vjeruju u dobitak na Lotou, a muškarci "tipuju" na elektronske igre,
jer imaju veći impuls za novim doživljajima i rizičnim situacijama
Posljedice patološkog kockanja, zbog svega navedenog, osjeća i porodica zavisnika, čija je egzistencija dovedena u pitanje, jer zbog vraćanja dugova prodaju stanove i prelaze u podstanare, a istovremeno im se javlja i strah da će ih neko maltretirati, prijetiti, ubiti...
"To je apsolutni psihički, socijalni i ekonomski pad", navela je koordinatorka SOS linije i dodala da to i dalje ne znači da će kockar prestati sa igrom, jer ga, vraćajući dugove, porodica spasava neposrednih posljedica, a pošto on ne doživaljava nikakve naročite sankcije - nastavlja da kocka.
Nedavno sprovedeno istraživanje o kockarskim navikama Beograđana od 18 do 60 godina starosti pokazalo je da polovina njih učestvuje u igrama na sreću, a čak 30.000 spada u patološke kockare. Još 20.000 se nalazi u rizičnoj grupi.
Isto istraživanje je pokazalo da je prosječan patološki kockar mladić od 25 godina, neoženjen, vjerovatno nezaposlen, srednjeg stepena obrazovanja, a put od bezazlenog do rizičnog ponašanja prelazi za jednu do pet godina.
Na SOS liniju, koja je otvorena u martu prošle godine, do sada se javilo 118 osoba. Međutim, taj broj najčešće pozivaju članovi porodica kockara, uglavnom majke, koje prve primjete da nešto nije u redu.
Nakon liječenja, oko polovine teških slučajeva se vraća svojoj pasiji, jer ne postoji lijek kojim se ova bolest, za čije izlječenje je potrebno bar dvije godine, može iskorijeniti.