DOBOJ - Neobični umjetnik, samouki maketar Branko Radunković (82) nakon 55 godina vratio se u Doboj u kojem je kasnih šezdesetih izlagao svoje radove, makete crkava, manastira, džamija, katedrala, a prošlog vikenda je svojom besjedom oduševio slušaoce.
"Mislim da je pola Doboja bilo na izložbi tada. I stanovao sam, evo da i pomenem gde sam stanovao, čak znam i gde sam stanovao, kod jedne žene, Mazurkijević se zvala, a njena kćerka je studirala u Beogradu medicinu. Palma se zvala. Eto, to se sećam, ovo drugo nikog... Jedne devojke divne se sećam što joj je otac bio policajac, što mi je pomagala, ovo drugog nikog se ne sećam, 55 godina je, ostario sam", iskren je Branko koji je u hramu Rođenja presvete Bogorodice pričao o svom životnom putu.
Iako je rođen bez ruku i niskog rasta, Branko je kaže uživao u životu.
"Nisam osetio nikada da sam drugačiji, niti sam patio od kompleksa, ni niže, ni više vrednosti, a radio sam ono što niko nije, te makete. Ja sam 30 godina držao rezbarski nož u ustima i pravio prekrasne makete. Oko stotinu maketa sam izradio, manastira, dvoraca, džamija, svašta. I imao sam ukupno 340 samostalnih izložbi", priča Branko, te dodaje da su mu svi radovi uništeni, a samo makete dva manastira, Žiče i Orahovice sačuvane su nakon izgnanstva iz Slavonije.
Brankov život mnogima može biti nadahnuće jer tjelesni nedostatak nije bio prepreka da vodi ispunjen život.
"Kada ljudi počnu da planiraju porodicu, na primjer, idu na nekakve pretrage i kada dođu na te pretrage kaže možda neko nema ruku, nema nogu, i ljudi ne žele da rode takvo dijete i na primjer izvrši se ono što je najgore, a to je smrt jednog djeteta, koje još ne može ni da se brani. A vidite kako je Gospod Bog dao da ovakvi ljudi kojima je nešto uzeo mnogo više dao na drugu stranu. Tako da Bogu hvala što je sa nama Branko, što nam svojim primjerom može svjedočiti vjeru Hristovu", kazao je sveštenik Nedeljko Goranović.
"Gospod je tako hteo, on usmerava čoveka, imao je plan sa mnom, imao je plan s vama, s tobom, odnosno sa svima i onda je imao i sa mnom plan. I ako se čovek rukovodi planom Gospodnjim, ne skreće, onda on ide... Meni je drago da kada ja dođem na predavanja u školama, univerzitetima, sveučilištima, u bolnicama za rehabilitaciju, da moj susret bude kao jedan stub za koji bi se pridržali oni koji ropću na život i duhovno malaksaju. Da se pridrže za taj stub, da ne padnu, a ako ne daj Bože padnu, da lakše ustanu jer ljudski je i posrnuti i pokliznuti se i pasti, ali je herojski ustati i nastaviti", poručio je Branko.
On je 50 godina u braku sa suprugom Jovankom koja na naše pitanje da li je bio veliki podvig da se prije pola vijeka uda za Branka, te kako je okolina na tu njenu odluku reagovala, odgovara.
"Ko je poznavao Branka od ranije i ko je video njegove sposobnosti i moći, nije bilo tako strašno, ali od onih koji Branka su videli na prvi pogled, svako se začudio i svako me je osuđivao. Ali hvala dragom Bogu i što me je upoznao sa Brankom i što sam njegova supruga, i živim sa njim kao najnormalniji bračni par. On je jako čudan na prvi pogled, ali samo malo ako se ljudi upoznaju s njim, on je kao najnormalniji čovek na svetu. Ja nisam osećala uopšte da je on invalidna osoba, nema na svetu nešto da on ne može da uradi... I nikada se nisam pokajala što sam se udala za njega, nikada. I da se sutra moram ponovo udavati, opet bih se za njega udala", kaže Jovanka, te dodaje da u vrijeme kada je njen suprug izlagao makete bila zadužena da vozi kamp prikolicu i brine se o njemu.
Tokom ratnih devedesetih godina prošlog vijeka Branko je bio horovođa u Iloku.
Njegov dolazak u Doboj bio je posebno emotivan za Vesnu Vukmirović, koju je izbjeglička kolona dovela u Ilok i tada je kao dvanaestogodišnja djevojčica učila pojanje u horu "Mladenci".
"Zadnji put smo se vidjeli u avgustu 1996. Rasplakala sam se kada sam ga vidjela. Ja sam mu pokazala sliku i tražio je da vidi koja sam na slici. Nas je preko stotinu bilo u dva hora. Rekao je da je bio na sedam ili na devet svadbi tih devojčica iz hora. (Kako ti sada izgleda, da li je i dalje pun života kao i onda?) Isti je, isti je, ima osmijeh onaj svoj, široki, vedar je, veseo, nasmijan. Samo kosa je osijedila, on je apsolutno isti. Uvijek je imao osmijeh i nisam ga nikada vidjela ljutog. Učio nas je lijepom ponašanju, da držimo do sebe, da slušamo roditelje, da se sklanjamo sa ulice", prisjetila se Vukmirovićeva.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.