Život

Sijedi političari vladaju regionom

Sijedi političari vladaju regionom
Sijedi političari vladaju regionom
Blaženka Lejić

Farbanje kose odavno nije tabu tema među muškarcima, pa se tom načinu prikrivanja godina nerijetko priklanjaju brojni državnici.

Tako sijede "vješto" krije italijanski premijer Silvio Berluskoni (75), a "mlađahan" izgled, zahvaljujući donedavno ženskim kozmetičkim sredstvima zadržao je i libijski vođa Moamer Gadafi (69), čije su pogrešne političke odluke dovele do krvoprolića u toj zemlji.

Krajem prošlog mjeseca u svjetskoj javnosti odjeknula je vijest da se i američki predsjednik Barak Obama farba, što je pokazalo da tom trendu još rijetki odolijevaju.

Da nemaju takvih kompleksa i da svoje godine ponosno nose, pokazali su srbijanski i hrvatski državnici, kojim bi se tamne vlasi mogle gotovo prebrojati.

Među njima su, prije svega, srbijanski predsjednik Boris Tadić, kao i premijer Mirko Cvetković, te hrvatski predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor.

Sijed je i bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić.

Zbog čega oni ne posežu za sredstvima koja bi ublažila posljedice njihovog starenja, ostaje nepoznato, jer to nikada nisu javno komentarisali. Ipak, stručnjaci imaju različita mišljenja o tome.

Srbijanski politički analitičar Dušan Janjić smatra da srbijanski i hrvatski političari postupaju ispravno što se ne farbaju, jer bi tako samo slali lažnu sliku o sebi.

"Farba za kosu, make-up i ostalo su dodatak na lepotu i on ne učiniti čoveka ni mlađim ni lepšim ni poštenijim. Ja krećem od sebe. Da li bi meni neko verovao da se ofarbam? Da li bi verovao Borisu Tadiću? Moj savet je: 'Ne laži ljude, neka oni odluče da li im odgovaraš takav kakav si.' Govorim o biračima. Više volim Jadranku Kosor, Josipovića i sedog Tadića nego mladog Gadafija", kaže Janjić.

Ipak, ističe da sam taj trend uvođenja mladih ljudi u visoku politiku, koji prati Srbija, nije uvijek dobar potez.

"Ako uzmete Italiju, poslove vođenja stranaka ili političke poslove, poput ministra spoljih poslova i guvernera, dobijaju ljudi tek poslije 60. ili 65. godine. Jednostavno, elementarno pravilo je da je politika veština upravljanja ljudima. Zoran Đinđić je, nažalost, napravio zlo i sebi i Srbiji kada je u politiku uveo jedan dio ljudi bez znanja i iskustva", smatra Janjić.

Zbog toga, kako kaže, Srbija sada grca u problemu sa Đelićima i Dinkićima, koji su u međuvremenu osedeli.

Janjić skreće pažnju na to da čovjek može osijediti i zbog genetike, ali to može biti i posljedica brige i stresnog stanja, kakvo je vođenje države.

"Voditi državu je sve osim, kako je to Josip Broz Tito rekao, mirnog života. Bilo je političara koji su se farbali, poput Tita, te Gadafija i Hosnija Mubaraka, koji upravo sada padaju. Oni nisu bili sedi, bili su večno mladi, a u stvari su bili zastareli. Po mom mišljenju, godine nisu prednost, ali znanje o ljudima jeste prednost u politici, tako da je samo pitanje ko kada stekne to znanje", govori on.

Priča da je i sam odgađao ulazak u politiku sve do svoje 60. godine, iako je u njoj bio od 25. godine, ali "na drugim i trećim linijama".

Znao je, kako kaže, o kakvom poslu je riječ i da tek poslije 60. može napraviti ozbiljniji posao i za državu i za sebe.

I politički analitičar iz Banjaluke Miloš Šolaja kaže da je dobro da ljudi uvijek i u svakom poslu izgledaju prirodno, onakvi kakvi jesu.

"Te lažne slike mogu da traju neko kraće vrijeme, ali na kraju ljudi uvijek prepoznaju kakav je ko. Činjenica je da obaveze i stres mogu dovesti do toga da ljudi osijede. Ako gledamo prema tome, moglo bi se reći da u BiH u politiku ulaze ljudi koji se mnogo ne uzbuđuju", kaže Šolaja.

Banjalučki sociolog Ivan Šijaković smatra da je, kada su u pitanju sijedi političari iz regiona, riječ o ljudima koji imaju nešto manje kompleksa u sebi i koji lakše prihvataju da je ta njihova izloženost javnom oku i pogledu nešto čemu se ne treba prilagođavati u svakom smislu.

"Ti ljudi su svesni da ne moraju zadržavati taj neki mladalački izgled i da ne treba da eliminišu te neke pokazatelje delovanja vremena. Oni su u tome nešto smeliji, hrabriji od svojih kolega. Sve stvari prihvataju normalno pa takvi i u politici mogu mnogo toga, uslovno rečeno, izdržati, i odgovoriti različitim zahtevima i promenama", kaže Šijaković.

Vjeruje da stručnjaci za politički marketing kod nas ne savjetuju da budu birani ljudi s takvim imidžom, nego da se to samo tako dogodilo.

"Ako to njihovo rano starenje biološki i medicinski ima neko uporište i podršku, onda je riječ o njihovoj požrtvovanosti i izložnosti stresu. To može biti posledica delovanja frustracije", smatra Šijaković.

Ipak, kroz smijeh priznaje da se iz toga ne bi moglo tvrditi da političari u BiH, samo zato što nisu drastično osijedili, nemaju briga.

Smatra da fizički izgled političara ne djeluje mnogo na glasače, te tvrdi da bi njihova sijeda kosa mogla samo negativno djelovati na žene i mlade ljude.

"Mislim da su ljudima privlačniji političari koji imaju 50 godina i normalnu boju kose, a nisu ćelavi. Sigurno je da kod muškaraca postoje dve karakteristike kose, oni koji ne obele, oni oćelave. Mislim da je to više metafora prisutna u narodu da ljudi kojima je kosa osedela poseduju tu neku vrstu mudrosti, stabilnosti, smirenosti, duboke posvećenosti nečemu i da je to neko vreme ostavilo trag na njima. Koliko znam, ni hrvatski ni srbijanski predsednik nisu nešto preterano stari, tako da to možda ne bi mogao biti taj znak", kaže Šijaković.

Američki političari namjerno "sijede"

Iako bi se reklo da od silnih obaveza političari i ne stignu misliti na svoj izgled, to i nije baš tačno. Prošle godine frizer iz Vašingtona otkrio je za "Fajnenšl tajms" da političari koje frizira nerijetko traže da im "izvuče" nekoliko sijedih, kako bi izgledali ozbiljnije.

Sijeda kosa, navodno, im daje dozu ozbiljnosti i dostojanstva.

"Imali smo mnogo takvih zahtjeva. Političari to rade kada žele privući konzervativnije grupe ili ako žele da ih ozbiljnije shvataju u njihovom poslu", rekao je frizer.

Boris Tadić

Predsjednik Republike Srbije i Demokratske stranke Boris Tadić rođen je u Sarajevu 15. januara 1958. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Beogradu, a socijalnu psihologiju diplomirao je na Beogradskom univerzitetu. Osnovač je i prvi direktor Centra za razvoj demokratije i političke veštine.

Tadić je član Demokratske stranke od 1990. godine. Za predsjednika stranke izabran je 23. februara 2004. godine, godinu dana nakon ubistva Zorana Đinđića. Godine 2000. izabran je za ministra telekomunikacija u Vladi Savezne Republike Jugoslavije, a nakon toga bio je na dužnosti ministra odbrane u Savjetu ministara Srbije i Crne Gore.

Pobijedio je u drugom krugu izbora 2004. godine. Tako je postao treći izabrani predsjednik Srbije. U drugom krugu predsjedničkih izbora, 2008. godine, ponovo je pobijedio te dobio još jedan mandat. Bio je oženjen Veselinkom Zastavniković, a sa sadašnjom suprugom Tanjom ima kćerke Mašu i Vanju.

Ivo Josipović

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović rođen je u Zagrebu, 28. avgusta 1957. godine, gdje je završio školu te diplomirao na Pravnom fakultetu. Zastupao je Hrvatsku pred Međunarodnim sudom pravde i Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Sarađivao je u nekoliko međunarodnih projekata, a kao ekspert Savjeta Evrope učestvovao je u valorizaciji zatvora u Ukrajini, Mongoliji i Azerbejdžanu. Studirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tvorac je mnogih kompozicija, za koje je dobio više međunarodnih i domaćih nagrada, uključujući Nagradu Evropske radio-unije i diskografsku nagradu "Porin" 1999. i 2000. godine. Predavao je i na Muzičkoj akademiji te vodio Muzičko bijenale. Bio je član Saveza komunista Hrvatske (SKH) od 1980. godine, a nakon toga SDP-a. Na poziv bivšeg premijera i predsjednika SDP-a Ivice Račana, 2003. vratio se u politiku. U januaru prošle godine izabran je za predsjednika Hrvatske. Govori engleski, a služi se i njemačkim jezikom. Oženjen je i ima kćerku Lanu.

Jadranka Kosor

Hrvatska premijerka Jadranka Kosor rođena je 1. jula 1953. godine u Pakracu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a profesionalnu karijeru posvetila je novinarstvu - od 1972. bila je dopisnica "Večernjeg lista" i Radio Zagreba. Od 1991. do 1995. godine na Hrvatskom radiju vodila je emisije za unesrećene u proteklom ratu.

Političku karijeru ostvaruje u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Godine 1995. postaje potpredsjednica te stranke, a do 2000. godine obavljala je dužnost potpredsjednice Sabora Hrvatske.

Godine 2002. izabrana je za zamjenika predsjednika HDZ-a na 7. općem saboru HDZ-a. Od 2003. bila je potpredsjednica Vlade i ministar porodice, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

Nakon ostavke premijera Ive Sanadera, 2009. godine, postaje premijerka Hrvatske. Udavala se dva puta, a iz drugog braka ima sina Lovru. Govori engleski i njemački jezik.

Mirko Cvetković

Premijer Srbije Mirko Cvetković rođen je 16. avgusta 1950. godine u Zaječaru. Ime je dobio po svom djedu, kragujevačkom nastavniku kojeg su njemački nacisti strijeljali 21. oktobra 1941. tokom kragujevačkog masakra. Poslije završetka gimnazije, odlazi u Beograd, gdje upisuje Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Rezervni je oficir Vojske Srbije.

Od januara 2001. godine u Vladi premijera Zorana Đinđića radio je na mjestu zamjenika ministra u Ministarstvu za privredu i privatizaciju. U periodu od 2003. do 2004. godine bio je direktor Agencije za privatizaciju Republike Srbije, a nakon dolaska na vlast Vojislava Koštunice podnosi ostavku, povlači se iz politike i vodi agenciju za konsalting. Na dužnost ministra finansija izabran je 15. maja 2007, a premijer Srbije postao je 7. jula 2008. godine. Oženjen je Zoricom, a otac je Olge i Aleksandra. Govori engleski jezik.

Tomislav Nikolić

Tomislav Nikolić, lider Srpske napredne stranke, rođen je 15. februara 1952. godine u Kragujevcu, gdje je i završio Tehničku školu, građevinski smjer, i studirao na Pravnom fakultetu. Studiranje je prekinuo 1971. godine, kada je počeo raditi kao šef gradilišta na pruzi Beograd - Bar. Šef Odsjeka za investicije i održavanje Komunalnog preduzeća "22. decembar" u Kragujevcu postao je 1978. godine.

Nikolić je jedan od osnivača Narodne radikalne stranke Srbije, koja je kasnije pretvorena u SRS, na čelu sa Vojislavom Šešeljem.

U martu 1998. godine izabran je za potpredsjednika Vlade Srbije. Podnio je ostavku 14. juna 1999. godine. Jedini je poslanik koji je učestvovao u svim sazivima Skupštine Srbije od 1992. godine.

Nikolić je kratko bio i predsjednik Skupštine Srbije - na tu funkciju izabran je 8. maja prošle godine, a pet dana kasnije podnio je ostavku. Oženjen je Dragicom i ima sinove Radomira i Branislava.

Zoran Đinđić

Bivši premijer Srbije Zoran Đinđić rođen je 1. avgusta 1952. godine u Bosanskom Šamcu, a ubijen je 12. marta 2003. u Beogradu. Bio je srbijanski političar i državnik, doktor filozofije, jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Demokratske stranke i gradonačelnik Beograda (1997). Za premijera Srbije izabran je 25. januara 2001, nakon pobjede Demokratske opozicije Srbije, koju je činilo 18 stranaka, na republičkim parlamentarnim izborima u decembru 2000. godine. Američki nedjeljnik "Tajms" u septembru 1999. godine uvrstio ga je među 14 vodećih evropskih političara trećeg milenijuma.

Dobitnik je ugledne njemačke nagrade "Bambi" za 2000. u oblasti politike. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa "Theoria", glasila Filozofskog društva Srbije.

Za njegovo ubistvo Milorad Ulemek Legija i njegovi saučesnici osuđeni su na ukupno 378 godina zatvora.

Đinđić je iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.

Najčitanije