Devetnaestogodišnja Snježana Hukić iz Gradiške, jedina preživjela od 14 beba koje su u proljeće 1992. godine rođene u banjalučkom porodilištu, zahvaljujući danonoćnoj njezi roditelja danas je sasvim zdrava i normalna djevojka.
Završila je srednju školu, radi u poslastičarnici i živi kao i svi njeni vršnjaci.
Iako je zajedno sa ostalim bebama po rođenju mjesec dana provela u Kliničkom centru Paprikovac, boreći se za život, tokom proteklih 19 godina nikada se niko nije javio njenim roditeljima da pita je li uopšte živa.
Najviše je, kaže, vrijeđa što zbog takve nebrige nadležnih institucija u nekim medijima nagađaju da ima teške zdravstvene posljedice, što je neistina.
"Kada je krajem prošlog mjeseca obilježena godišnjica od smrti 12 beba pročitala sam u novinama da je 13. beba, Slađana Kobaš, umrla 2006. godine, a 14, to jest ja, živi sa teškim posljedicama. Niko mi ni ime nije spomenuo, a o mom zdravstvenom stanju se, očito, samo nagađa, iako je sasvim jednostavno pozvati me i pitati kako sam", razočarana je Hukićeva.
Javnosti je nepoznata i činjenica da ona ima i brata blizanca, Benjamina, koji je rođen sa 3.700 kilograma, zbog čega je sa majkom odmah otpušten kući, dok je ona bila teška samo 2.100.
Usljed nedostatka kiseonika potrebnog za adekvatan tretman, zajedno sa ostalim bebama bila je prepuštena surovoj borbi za život, koju je njih 12 izgubilo još u porodilištu.
Njena majka Gordana priča kroz suze kako su je, nakon što su bebe umrle, pozvali iz bolnice da dođe da podigne svoje dijete, za koje nisu znali je li živo.
"Sjećam se kao da se sad dešava, došla sam na Paprikovac i dali su mi moju Snježanu, svu sitnu i modru, da je nosim, da je sahranim. Babica koja ju je otpustila kazala je da ne garantuje da je živa. Kada sam je uzela, vidjela sam da još diše i odnijela je kući, gdje smo se suprug, starija kćerka Indira i ja mjesecima borili da je održimo u životu", priča potresena majka.
Mjesecima, kaže, nisu spavali, neprestano su je učili da jede i guta.
Bila je, kako ističe, sasvim sićušna i iscrpljena, a hranu su joj špricom kapali u usta.
Jecajući prepričava mučnu borbu koja se vodila u njihovom domu sve dok Snježana nije napunila godinu i po, kada je mogla prijeći na normalnu ishranu.
"To je strašno, prebolno i preteško. Nismo znali hoće li preživjeti. Izbjegli smo iz Hrvatske, muž mi je musliman, a ja Srpkinja, pa u ratu nismo dijete ni smjeli voditi doktoru, da ne bismo imali problema. Sami smo je pazili i snalazili se za specijalnu hranu koju je jedino smjela jesti", priča Husićeva.
Posebno je zahvalna "Caritasu", koji im je u to vrijeme jedini izašao u susret i pružio pomoć koja je Snježani bila neophodna.
"Prljavi rat nije nikome ništa dobro donio. Iako mi je muž musliman, a ja pravoslavka, niko nam ispred 'Merhameta' i pravoslavne crkve nije izašao u susret. Niko! To moram reći! Političari mogu pričati šta hoće, ali ta djeca su umrla zbog rata. Znam kako je teško roditeljima koji su izgubili djecu, kada je meni ovoliko bolno, a moje je dijete živo i zdravo", priča ona kroz suze.
Ističe da ni gotovo dvije decenije od tog užasnog događaja ne može da živi normalno, jer su sjećanja previše potresna i bolna.
Pošto joj je suprug imao srčani udar, izbjegava da sa njim, ali i sa djecom, razgovara o tome. Svaka ta priča se, govori, završi suzama.
"Kad god vidim na televiziji da se obilježavaju te godišnjice, nije mi dobro. Ja ne plačem, ja vrištim. Odmah se sjetim moje Snježane, onako sitne, polužive. Kada je umrla Slađana Kobaš zaključala sam se u kući, isključila fiksni i mobilni telefon i jaukala, vrištala. Nisam mogla to da podnesem, vratilo mi je sjećanja, tu neizvjesnost, brigu, tugu, bol… Nikome nisam htjela reći šta mi je, ali je starija kćerka sama shvatila", ispričala je Hukićeva.
Na tim godišnjicama uvijek prepozna jednu majku koja je izgubila sina, a koje se sjeća iz porodilišta, što je dodatno potrese.
Ponekad bi, priznaje, voljela da se sretne sa tom ženom, da podijele muku i isplaču se zajedno, ali za to nema hrabrosti.
"Razmišljala sam o tome da joj se javim, jer smo zajedno bile u porodilištu i prošle kroz istu muku, samo, moje je dijete preživjelo i kako da pričam sa njom, a njen sin je umro. To bi bilo prebolno za nju, a i za mene. To me i koči", kaže ona.
Dodaje kroz suze da žali što se ta djeca nikada ne spominju. Nije u redu, kaže, da ih se političari sjete samo kad je godišnjica, jer ti roditelji žive sa tim bolom svaki dan, svih ovih godina.
I sama je povrijeđena što se za njeno dijete niko nikada nije raspitivao, kao da je nebitno da li je živo.
"Hvala Bogu, moja Snježana je sad dobro i ne treba nam nikakva pomoć, ali nije u redu da se niko nikada nije javio samo da pita kako je. To bi nam značilo, da je bar nekoga briga. Izgleda da nije. Nepravda je učinjena i Slađi, koja nema svoju zvijezdu na spomeniku u Banjaluci, iako je umrla zbog istog problema. Niko ne mari za te porodice, sve je to samo prazna priča", tvrdi Hukićeva.
Srećna je, govori, što se njena kćerka izborila sa svim problemima i što je sada zdrava. Strahovala je ranije da bi mogla imati velike posljedice, pošto ni sa šest mjeseci nije primila lijek koji joj je bio neophodan za normalan razvoj.
"Jedna mi je doktorica rekla da bi Snježa mogla imati problema u trudnoći i pri porođaju jer se još u stomaku na leđima počela spajati sa bratom, zbog čega ima ožiljak niz kičmu do repnjače. Ipak, to sve redovno pratimo i nadamo se najboljem. Ona se ne žali ni na kakve bolove i valjda će tako i ostati", dodaje ona.
Snježanin rođendan, 28. februar, obilježavaju kao poslužicu, jer vjeruju da je preživjela zahvaljujući Božijem čudu.
Iako je sada sve u redu, Hukićeva tvrdi da joj nikakva radost ne može potisnuti bolna sjećanja i da je to teret koji će ona i njena porodica nositi do kraja života.
Pet godina od smrti 13. zvjezdice
Slađana Kobaš iz Prijedora, rođena 1992. u banjalučkom porodilištu, 13. je beba koja je umrla od posljedica nedostatka kiseonika za inkubatore 9. februara 2006. godine.
Od rođenja je imala mnogo zdravstvenih problema, a 14 mjeseci prije smrti dijagnostikovan joj je i karcinom kostiju.
Liječila se na klinikama u Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori, Rusiji i SAD. Nekoliko sedmica prije smrti trebalo je da otputuje na nastavak liječenja u SAD, ali joj se stanje naglo pogoršalo, nakon čega je umrla. *
Bolna sumnja
Gordana Hukić govori kroz suze da joj je teško da pošalje bilo kakvu poruku porodicama koje su te kobne 1992. izgubile djecu, ali priznaje da ponekad pomisli da bi možda bilo bolje da su svi roditelji svoju djecu podigli iz bolnice i pokušali im pomoći kod kuće.
"Ne potcjenjujem doktore, ni slučajno, ali u bolnici toj djeci nije bilo pomoći i možda bi bolje bilo da su djeca otpuštena kući. Mislim da je to spasilo našu Snježanu. Stvarno smo se danonoćno borili za nju i bdjeli nad njom i ne mogu se oteti utisku da su možda tako mogli i drugi roditelji, da im je pružena šansa", dodaje ona.
Smrt 12 beba
Za vrijeme proteklog rata, u maju 1992. godine, na Odjeljenju za intenzivnu njegu u banjalučkom porodilištu umrlo je 12 novorođenčadi usljed nedostatka kiseonika potrebnog za adekvatan tretman.
Nestašica je bila posljedica blokade srpske teritorije od strane hrvatskih i muslimanskih vojnih snaga.
U to vrijeme su hrvatske i muslimanske snage pod blokadom držale "posavski koridor", koji je povezivao Bosansku Krajinu i Srbiju. Ovim je bilo onemogućeno da potreban kiseonik bude do Banjeluke dostavljen kopnom.
Jedini put kojim je kiseonik bilo moguće dostaviti je vazdušni, ali zbog zabrane leta nad teritorijom BiH od Savjeta bezbjednosti, avionu koji je trebalo da iz Beograda dostavi kiseonik Banjaluci nije bio dozvoljen let, zbog čega je 12 beba odmah umrlo, a 13. je bitku za život izgubila 2006. godine, nakon teške bolesti.
Sestra pomagala bolesnoj Slađani
Svjesna traume koju su preživjeli njeni roditelji dok su podigli njenu mlađu sestru Snježanu, Indira Hukić pokušala je pomoći bolesnoj Slađani Kobaš.
Kada je pokrenuta akcija prikupljanja sredstava za njeno liječenje, Hukićeva se angažovala u svojoj školi i zajedno sa svojim drugovima prikupila nešto novca i uplatila ga na njen žiro račun.
Žao joj je, kaže, što je ona izgubila svoju borbu za život, s obzirom na to da je i sama osjetila koliko je toj djeci bilo teško.