Govorite li sami sa sobom to nije znak ludila već zdravog razuma, tvrde britanski stručnjaci s područja neuronauke i psihologije. A evo kako to objašnjavaju.
Ujutro se probudite i nedostaje vam potrebne motivacije za rad. Naglas ste rekli nešto poput 'Ajde. Ustani i kreni na posao'? To nije neobično, posebno ako ste suočeni sa situacijom koja vas čini nervoznima. Naravno, uvijek treba provjeriti da vas ne sluša neko sa strane, jer i zbilja bolesni ljudi imaju ovu naviku.
Realnost je da većina ljudi ima unutrašnji glas, onaj koji vas vodi, potiče, izruguje vam se ili pohvaljuje.
Ovaj glas ostaje u našim glavama gotovo sve vrijeme, ali s vremena na vrijeme - ponekad i bez da ste toga svjesni - otvorili ste usta i misli su se čule naglas. Postoji li neko naučno objašnjenje zašto do toga dolazi?
U svojoj knjizi, My Stroke of Insight, neuronaučnica Jill Bolte Taylor tvrdi da to što se obraćate sami sebi naglas nije prvi znak ludila
već način da svjesnom mozgu date jasne upute. Mozak tako postaje više fokusiran. 'To je snažan instrument', objasnila je.
Tako snažan da ga automatski koristimo još kao djeca. Socijalni psiholog Geri Vuds kaže, da na sebe usmjeren govor u djece čini bitan dio razvoja, posebno u ranom djetinjstvu.
'Djeca instinktivno govore sebi - to je način kako oni uče', kaže psiholog. Međutim, brzo nas nauče da je ovaj govor društveno neprihvatljiv, stoga zaćutimo.
No, dr. Woods - koji priznaje da i on lično priča sam sa sobom - smatra da je ćutati pogreška: 'Pronaći vokalizaciju svojih misli može biti vrlo produktivno. To ne samo da može pomoći da se usredotočite i kristalizujete misli, već može pružiti emocionalno i psihološko olakšanje.'