BRATISLAVA - Istražitelji slovačke policije su u računaru ljudoždera Mateja Čurka (43) našli e-mail dijalog ubice sa žrtvom Lucijom Uhnarovom (20), koja je po svemu sudeći jedna od dvije djevojke pronađene u plitkom grobu blizu mesta Kisak gdje je policija likvidirala "slovačkog kanibala“ dok je čekao novu žrtvu iz Švajcarke.
To je svojevrstan “zapisnik smrti“ kakav nije napisan u istoriji zločina.
Nakon što je slovačka policija 15. maja pronašla grob dvije djevojke ubijene u šumi nedaleko od Kisaka, svjetlo dana ugledao je monstruozan e-mail dijalog između Čurka i njegove žrtve. Sve govori da je jedna od njih, kako se i pretpostavljalo, zaista Lucija Uhnarova, učenica medicinske škole nestala proteklog ljeta.
Ono što uverava istražitelje i javnost da se zaista radi o ovoj nesrećnoj djevojci koja je više puta pokušala samoubistvo, ne potvrđuje samo odjeća u kojoj je ubijena i zakopana, već i, malo je reći, taj jezivi dokument dogovaranja kanibala Čurka i žrtve, dvije nedjelje prije fatalnog susreta.
Ovaj dokument "dostojan“ najmonstruoznijih dijaloga iz literature, koga je inicialno objavio bratislavski dnevnik "Novi čas“, vjerovatno je prvi ovakve vrste u istoriji zločina, s obzirom da ranije, ako su i postojali ovakvi kontakti, nije bilo Internet tehnologija.
Udaviću te, nemaj brige: Lucia Uhnarovava, očajna što ju je majka prepisala iz jedne medicinska škole u drugu, pokušala je da izvrši demonstrativno samoubistvo skokom sa krova porodične kuće na koji se popela potpuno gola! Nije uspjela.
Odlučna u svojoj namjeri putem interneta traga za "dobrim čovjekom“ koji bi joj pomogao da "ode sa ovog svijeta“.
Prvi se (16.avgusta 2010. godine), javio Matej Čurko, oženjen, otac dvije djevojčice, uspješni sportski strijelac. On u prvom mejlu Luciji piše:
Č: Kad toliko želiš da umreš, pod određenim okolnostima bih ti ja mogao pomoći
L: Napiši detaljno, kako bi to učinio.
Č: Valjda me nećeš odati. Došla bi kod mene, ušli bismo dublje u šumu. Dao bih ti hipogen ili nešto slično, a kad bi zaspala ja bih te ugušio! Smrt iz bliza uvijek me privlačila. Zatim bih te zakopao da ne bude nikakvih dokaza.
L: To bi mi doista odgovaralo. Ali ne vjerujem da tako nešto možeš da izvedeš. Nedavno sam se sa jednim tipom dogovorila da se zajedno ubijemo, a on me prijavio policiji.
Č: Jednako rizikujem. Dokaz da mislim ozbiljno ne mogu ti dati, a na kraju možeš i ti pozvati policiju. Moraš o svemu tome razmisliti. Treba, svakako, da dođeš kod mene, iako živiš nešto dalje. Ovdje u Kisaku su lijepe šume...
L: Dođi ti kod mene. Nije lako sa nekim dogovarati vlastito ubistvo.
Č: To nikako.Okolinu Snina, gdje ti živiš, ne poznajem, a ne mogu da pretpostavim da bih sa sobom nosio lopate i drugi alat, i sa tobom tražio mjesto za to što namjeravamo da učinimo. Dođi do Košica vozom, ali ćeš morati da presjedaš...
L: Ne, ti dođi do Snina...
Č: Ne, to sam ti ve ć rekao. Okolinu Kisaka dobro znam i ako treba nešto da uradim uradiću to ovdje.
Tri dana pred odlazak iz kuće, 31.avgusta 2010. i nakon prepiske koja je završena "nesporazumom“ oko mjesta seanse, Lucija se ponovo, prva javila:
L: Tu sam
Č: I ja sam tu. Da li si još uvijek zainteresovana
L: To izgleda divno!
Č: Seksa neće biti ni prije ni nakon toga. A neće biti nikakvog mučenja. Ja nisam sadista. Želim jedino smrt. Dajem prednost gušenju, pri tome je direktan kontakt.
L: Obožavam te. Ti si za mene nešto kao "Wow", ne može se naći niko kao ti
Č: Smatram to kao uslugu samoubici. Bar neće niko patiti.
Lucija zatim pita Čurka kako to izgleda ubiti čovjeka?
L: Kako to protiče?
Č: Treba oko 20 minuta dok se čovjek ne onesvijesti i umre. U tom okviru davljenje traje pet minuta, dok ne prestane da se osjeća puls.
L: Ideja je lijepa, ali ja se, ipak, bojim
Trideset šest sati prije nego što će Lucija pobjeći iz kuće, razgovor sa Čurkom odvija se ovako...
L: Koliko si ih ubio. Zadovoljilo te to. Koliko ih je bilo?
Č: Zadovoljilo, naravno, ali ti neću reći broj. To ne možeš od mene da tražiš. Reći ću ti to kada budeme zajedno, a tebi preostane nekoliko desetina minuta života. Garantujem ti, sve će biti bezbolno. Nikada nikog nisam morao da vezujem. U trenucima umiranja nikad nije bilo bilo kakve svjesne reakcije.
L: Uvjerena sam u to da želim da umrem. U to me ne moraš ti uvjeravati, ali što više o tome razmišljam, sve više se bojim. Ta ideja je tako lijepa. Umrijeti. Ali ja sam, ipak, plašljiva.
Č: Ne moraš se bojati. Nisi mi prva. Kada se budemo sreli daću ti lijek, našalićemo se i pričati o bilo čemu dvadesetak minuta, a ti odjednom zaspiš i umreš. To nije kao kad gledaš sa prozora, razmišljaš i skočiš.
L: Neću da se probudim negdje u bolnici. To ne bih preživjela. Objesila bih se o vlastitu kosu.
Č: Ne boj se, nećeš se probuditi
L: Htjela bih da uzmem te lijekove kako se ne bih uspaničila kada počneš da me daviš. A kako daviš?
Č: Ne davim rukama oko vrata. Začepim nos i usta. To mi se više dopada...
Oko 16 sati prije napuštanja kuće (1.septembar 2010.). Lucija se, još jednom, javila Čurku:
L: Možemo li, konačno, da dogovorimo termin?
Č: Ja najranije mogu u ponedjeljak. Doći ćeš u Košice ujutro oko osam...
L: Zašto do Košica
Č: Pa možemo i u Kisaku. Obuci neke podesne cipele, a ja ću da pripremim alat.
L: Gdje ćemo se tačno sresti?
Č: U parku pred željezničkom stanicom je jezero, šetaj se oko njega.
L: Oko 10 sati ću se tamo šetati. Problem mi je šta ću da kažem ukućanima što tako rano idem iz kuće. Ali to je moj problem. Sada već moram da idem da spavam!
Č: Dogovoreno
L: Laku noć
Č: Laku noć.
Policija je 15. maja 2011. godine u šumi kod Kisaka našla u plitkom grobu dvije zakopane djevojke bez desnog stopala i pojedinih organa koji su izvađeni i iskasapljeni.
Nedaleko odatle, slovački policajci su u obračunu ubili Čurka dok je očekivao novu žrtvu.
Policija zbog porodica nije željela da objavljuje više detalja o stanju pronađenih tijela.
Jednu devojku su prepoznali po odjeći. Bila je to, po svemu sudeći, nesrećna Lucija. Službeno se, ipak, čeka DNK test nakon koga će se definitivno potvrditi ta pretpostavka, kao i identitet druge djevojke iz istog groba.
Sahrana Čurka
Sahrana kanibala Čurka obavljena je istog dana na mjesnom groblju u Kisaku. Saučešće udovici i njegovom bratu, kompozitoru Martinu, izrazilo je oko 50 ljudi.
Martin je muzikom na klaviru ispratio brata kome nikada neće oprostiti šta je učinio cijeloj porodici.