Život

Svjetlopis Ive Simića

Svjetlopis Ive Simića
Svjetlopis Ive Simića
Srna

ZVORNIK - Fotografija je postala prvo Ivina želja, pa hobi, a onda, konačno i zauvijek, i velika i neodoljiva ljubav.

Rezultat toga jeste više od stotinu hiljada fotografija, od kojih je najmanje deset hiljada objavljeno u novinama, časopisima i publicističkim izdanjima u RS, Srbiji i Crnoj Gori, ali i u inostranstvu.

Kiseljački mališan, opčinjen igrom svjetlosti u blendi fotografskog aparata i ručnom, majstorskom izradom "slika", počeo je praviti porodične fotografije, zatim snimati komšije i goste podrinjskom banjskom mjestu Kiseljak. To prelamanje svjetla u objektivu kamere i njegovo prenošenje na papir bilo je očaravajuče. I neodoljivo.

"Trajalo je to tako sve do studija u Beogradu, kada se definitivno opredjeljujem za svjetlopis. Završio sam kurseve fotografije, a onda sam postao i član Foto-kino kluba na Filozofskom fakultetu. Onda sam primjetio da ja, u stvari, da svijet više ne gledam svojim očima nego ga posmatram kroz objektiv fotoaparata. Nisam se uplašio. Naprotiv. Sjećam se da je to bilo 1984. godine. Tada sam shvatio da više ne mogu zamisliti život bez fotografije", priča profesor Ivo Simić, sada ugledni, dokazani i iskreni umjetnik fotografije u zvorničkom Podrinju.

Ivo profesor i Ivo umjetnik fotografije sve vrijeme se međusobno prepliću i dopunjuju. Nikada se tačno ne zna gdje ta ta tanka nit koja odvaja jednog od drugog. To mu je, izgleda, dao sam usud. Njegov diplomski rad na fakultetu glasio je "Anastas Jovanović prvi srpski fotograf - dvoroupravitelj kneza Mihajla Obrenovića".

Osim što je snimao Ivo Simić je predano izučavao i istoriju fotografije, pa je zato jedan od rijetkih naučnih radnika koji je svjetlopisu posvetio značajan dio svoga života i rada.

Od tada Ivo Simić kud pošao kud došao više nije išao bez fotoaparata. Bilježio je sve što je bilo interesatno njegovom svjetlopisu - ono što mu je iskala duša. Snimao je i mnoge druge detalje: svadbe, ispraćaje u vojsku, porodične svečanosti, događaje u zavičaju, ličnosti...

U tom je došao i rat.

"Nastale su tako moje fotografije o ratnicima. Opore, ponekad i bolne, ali istinite. Priredio sam i svoju prvu samostalnu izložbu ratne fotografije koja je naišla na dobar prijem u Zvorniku. Potom su uslijedile još neke izložbe. Tako sam uradio više od trista fotografija ručno izrađenih, što je u svijetu svjetlopisa pravo umijeće", kazuje Ivo Simić.

Svaka od tih fotografija ima svoju dušu i priču. Posmatrač mora da zastane pred svakom, da "uđe" u umjetnikov svjetlopis i da nastavi dalje svoju priču - po svom nahođenju i želji. A to nije mala stvar - to je dokaz da je svjetlopis došao do najskrivenijih ljudskih osjećanja.

Dokumetrana i komercijalna fotografija i dalje je veoma prisutna u Ivinom životu. Skoro da nema događaja u Zvorniku a da ga nije ovjekovečio objektiv njegovog fotoaparata. Uradio je devet albuma na glasovitoj manifestaciji "Zvorničko kulturno ljeto".

Dokumetrana fotografija velika je obaveza i odgovornost, ali njemu lično i "prepreka" da se sav i u potpunosti posveti velikoj ljubavi - umjetničkoj fotografiji. Ali ne bilo kakvoj nego onoj pravoj - pričama iz prirode.

"Neodoljivo me privlači sve ono što je stvorila priroda, u šta nisu umiješane ljudske ruke: mahovina, lišće, grane, žile drveta, kamenje, gracioznost životinjskog pokreta, kamenje... Sve. Tek bi tu do potpunog izražaja došao moj svjetlopis - do perfekcije, jer ja sve radim do samog savršenstva", kaže Ivo.

Sigurno je da bi tek tada njegove fotografije dobile svoj pravi ram. Njima se više ne bi ništa trebalo dodavati niti oduzimati, jer bi one bili savršeni spoj svjetlosti i ljubavi - do nasitnijih detalja. Do same iskrice ljubavi.

"Vjerujem da su počeci tog mog opusa, za kojim težim, baš u mojim foto-minijaturama prirode, posebno godišnjih doba koje sam uradio. Interesatno je da iman najviše snimaka jeseni i zime, skoro nikako proljeća, uprkos tome što to godišnje doba posebno volim. Ne znam zašto je to tako, ali ću se odužiti i proljeću", priča Ivo.

Profesor Simić radi u školi u Roćeviću, a stanuje u Zvorniku. Zato kao sav savremeni svijet "razapet" je između grada i sela. Nije to lako, ali je izazovno.  Ponekada i okrepljujuće. Kada se umori od škole odmara se sa svojim svjetlopisom. I obratno.

Uprkos tome što  mu je život zaista sadržajan i veoma dobro uređen - porodičan i tih - neprestano ga kopka neodoljiva želja da pozavršava sve obaveze i da se preda svjetlopisu prirode. Koliko ga znam, siguran sam, da će uspjeti u tome. Hoće, hoće, vidjećete!

A onda će se, iskreno vjerujem, u neko vrijeme pojaviti i neki mladi Podrinjac, ljubitelj svjetlopisa, pa će izučavati umjetničko djelo profesora Ive Simića, nekadašnjeg mališana iz banjskog mjesta Vitinički Kiseljak kome je, jednom i zauvijek, ali usudno, u zjenici oka kvrcnula prva iskrica svjetlopisa fotoaparata donesenog iz sremske Rume.

Živi bili, pa vidjeli.

Najčitanije