Život

Tamnice šapuću o brutalnim zločinima

Tamnice šapuću o brutalnim zločinima
Tamnice šapuću o brutalnim zločinima
Dragana Raduški

Ženske kaznene ustanove često izazivaju pažnju javnosti, posebno ako je riječ o ustanovama gdje su smještene najozloglašenije kriminalke, koje su pod stalnim nadzorom, s obzirom na težinu počinjenih krivičnih djela. Čedomorstvo i višestruka ubistva samo su neka od krivičnih djela zbog kojih neke od ovih žena služe i doživotne kazne.

Dva najpoznatija zatvora su popravna ustanova "Rockville" i ženski zatvor u Indijani. Iako pristup ovim ustanovama nije dozvoljen, poznati novinar ser Trevor Mekdonald, doajen britanskog novinarstva, priznaje da je ovo bilo krajnje uznemirujuće iskustvo.

"Mislim da nakon ovoga više nikada neću kročiti u zatvor", kaže Mekdonald i dodaje: "Nije riječ o tome da sam se uplašio ili da imam noćne more, ali jednostavno ne mogu zaboraviti te žene... Ostavile su takav utisak na mene", kaže on.

Iako je tokom svoje karijere imao prilike da intervjuiše ljude poput Bila Klintona, Nelsona Mandele i Sadama Huseina, malo šta je ostavilo takav utisak na njega.

Inače, SAD su poznate kao zemlja u čijim zatvorima se nalazi ubjedljivo najviše žena, odnosno koja zatvara daleko više žena nego bilo koja druga zemlja na svijetu.

Jedna od njih je i Kijana Bol (22), koja služi zatvorsku kaznu od 30 godina u Indijani, nakon što je pokušala da ukrade kombi, a kada ju je uhvatio vlasnik kombija, ona ga je upucala u lice.

"To je djevojka koja mi je hladno opisala kako je upucala tog čovjeka u lice i oslijepila ga. Nevjerovatna stvar je kako je sve sama ispričala, bez ijednog postavljenog pitanja. Kao da je bila srećna da nekome to ispriča, sve do detalja", kaže ser Trevor.

Na pitanja da li se kaje zbog toga što je učinila, da li joj je žao čovjeka, ona je samo rekla: "Ništa ne osjećam u vezi s tim. Čak ne osjećam ni sažaljenje. Ne kajem se. Ne mogu reći da se osjećam loše zbog toga", rekla je Kijana.

Međutim, ipak je priznala: "Jedino zbog čega se loše osjećam jeste da je bio nevin čovjek, ničim mi nije naudio. Nisam ga odranije znala... Tako da mi jeste teško kada pomislim da sam skoro ubila nevinog čovjeka", kaže ona.

U istom zatvoru u Indijani svoju kaznu služi i jedna od najpoznatijih američkih zatvorenica Sara Pender. Svojevremeno je bila najtraženiji bjegunac, a zatvorski čuvari je opisuju kao "ženskog Čarlsa Mejsona".

Prije 13 godina osuđena je na 110 godina zatvorske kazne zbog dvostrukog ubistva. Navodno, ubistva je izvršio njen momak, ali mu je ona pomogla da se riješi tijela, a tužilaštvo je bilo uvjereno da je on bio pod njenim uticajem, te ga je ona izmanipulisala da ih ubije.

Međutim, Penderova je postala poznata tek 2008. godine kada je uspjela da zavede zatvorskog čuvara, kojeg je ubijedila da joj pomogne pri bijegu. U bijegu je bila puna četiri mjeseca, a za to vrijeme se popela na sam vrh liste američkih najtraženijih bjegunaca.

Penderova, koja posljednjih pet godina svoju kaznu služi u samici, skoro se rasplakala pričajući o svojim žrtvama, o kojima konstantno misli.

"Uprkos činjenici da su to sve prestupnici, narko-dileri i kriminalci, ipak su bili ljudi, imali su porodice koje su ih voljele", kaže ona.

Iako su ser Trevora upozorili da je atraktivna i manipulativna, on ne vjeruje da je toliko loša koliko pričaju. Čak je osjetio i određenu dozu saosjećanja za nju.

"Zamislite, ta žena je 'natrljala nos' vlastima. Učinila je nešto što je nezamislivo - zavela čuvara i pobjegla iz zatvora. Malo ko je u stanju to učiniti", kaže Mekdonald.

Ona se danas nalazi u samici, gdje provodi 23 sata, s tim da jedan sat dnevno ima pravo da izađe u zatvorsku šetnju.

Inače, ono što je specifično, kako za ostale zatvore, pa tako i za ženske popravne ustanove, konstantna je seksualna tenzija između zatvorenica i čuvara. Upravo je to i razlog uspješnog bijega Penderove. Ipak, o tome šta se sve dešava u zatvoru, najbolje možda svjedoči i porodiljno odjeljenje u zatvoru u Indijani, koje je svjedok da zatvorenice mogu i u zatvoru da zatrudne, a kada se to već desi, porađaju ih sa lisicama na rukama. Prvo i osnovno pravilo kod ovakvih porođaja jeste da zatvorenice moraju biti lisicama vezane za krevet. Onda dobijaju sobu, gdje određeno vrijeme provode sa djetetom, a onda ih vraćaju u ćelije, gdje odrasta veliki broj mališana.

Takođe, majke koje se vrate u ćelije, kada hodaju zatvorskim hodnicima, uvijek moraju biti u pratnji stražara, jer su one, zajedno sa djecom, često meta napada drugih zatvorenica.

U ovakvim ustanovama su veoma česte i lezbijske veze, jer su žene upućene jedna na drugu. Dezire Henkok priznaje da je prije zatvora bila heteroseksualka, ali da je vremenom postala homoseksualka: "Usamljenost je najgora stvar. A, onda, jedno vodi ka drugom, i takve su veze ovdje neizbježne", kaže Dezire.

Jedan od najtežih slučajeva svakako je slučaj zatvorenice Sindi Vajt, koja ima najduži zatvorski staž u Indijani.

Ona je još kao tinejdžerka osuđena na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ubistva šest osoba. Svi oni su umrli nakon što je Sindi zapalila kuću u kojoj su se nalazili. Priča da je u još u djetinjstvu bila zlostavljana, te da je paljenje kuće bilo njen "krik za pomoć".

Prema sopstvenom priznanju, Sindi uopšte nema porodicu vani, a vremenom je u zatvoru stvorila svoju porodicu.

Ona je nekoliko puta ulagala žalbu, tražeći smanjenje kazne, ali sve su odbijene. Sada je uvjerena da će u zatvoru provesti ostatak svog života.

"Tu sam već 37 godina. Ako me nisu pustili do sada, onda sigurno neće nikada. Zato i hoću da iskoristim ono što mi je ostalo od života, pa bar i u zatvoru. Ispuniću to vrijeme najbolje što mogu."

Jedna od dugogodišnjih zatvorenica jeste i Linda Derbi. Ona je prvobitno osuđena zbog ubistva supruga, međutim 1972. godine uspjela je da pobjegne iz zatvora. Dok se skrivala, započela je novi život, u tajnosti je zasnovala novu porodicu. Sve u svemu, provela je čak 30 godina u bjekstvu, tokom kojih je konstantno bila na oprezu.

"Samo sam molila Boga da me ne uhvate, kako bih mogla da podignem svoju djecu", kaže Linda i dodaje: "A, onda je jednog dana došao lokalni policajac, kojeg sam poznavala 30 godina, sa mojom starom slikom iz policijske arhive. Odmah sam priznala da sam to ja. Čak sam mu i rekla da nema svrhe da ga lažem, jer ja ga mogu lagati cijeli dan, ali otisci prstiju ne lažu, zar ne", kaže na kraju ona.

Najčitanije