Veliki sam optimista i čini mi se da stasava nova generacija koja neće tolerisati rialiti kao kulturno-zabavnu emisiju, niti će uživati da gleda kroz ključaonicu tuđe živote u nedostatku sopstvenog, kaže u intervjuu za "Nezavisne" Tanja Peternek-Aleksić, novinarka, odnosno autorka i voditeljka emisije "TV lica kao sav normalan svet", koja se prikazuje na RTS više od deset sezona.
Od 2007. godine njene emisije se čuvaju u Jugoslovenskoj kinoteci kao, zasad, jedini TV serijal u ovoj arhivi.
Dobitnica je prestižne nagrade "Zlatni beočug" za doprinos kulturi u 2008. godini. Emisije snima najčešće u domu najvećih zvijezda, a njen način vođenja intervjua studenti novinarstva izučavaju na fakultetima.
NN: Kako gledate na činjenicu da je Vaša autorska emisija ostvarila izuzetan status u televizijskom novinarstvu u pogledu forme, koncepta, gostiju i kvaliteta intervjua?
Peternek-Aleksić: Naravno da je prijatno kada koleginica ovako taksativno nabroji šta je to posebno u serijalu koji radim, ali zaista ne spadam u one koji misle o sebi u superlativu. To verovatno nije dobro jer živimo u vreme samoreklamerstva, ali tako je. Portretna emisija s ovoliko dana pripreme, snimanja i montaže ne da vam vremena da pomislite ništa drugo izuzev: "Odlično, završili smo na vreme". I dok se emisija emituje, počinju pripreme za narednu...
NN: Ne bismo mogli reći da je njen rejting zavisio ni od različitih istorijskih perioda, ni od kulturoloških promjena na geografskim prostorima na kojima se radi i emituje... Šta mislite zašto?
Peternek-Aleksić: Neka istraživanja ciljne grupe pokazuju da gledaoce čine više žene nego muškarci, i to žene od 25 do 85 godina. Ovo zvuči kao reklama za "Politikin zabavnik" od sedam do 77 godina, ali tako kaže istraživanje u koje verujem jer znam ko su ljudi koji me na ulici pozdrave, pitaju nešto ili predlože gosta. Dakle, to je verna publika kojoj se dopada odabir gostiju i pristup temi. Nedavno mi je divna glumica Renata Ulmanska, koja se drži odluke da ne daje intervjue, rekla da ceni moju diskretnost i nenametljivost u emisiji, a to je veliki kompliment.
NN: Danas je i kultura medija i komunikacije značajno drugačija u odnosu na standarde novinarstva. To više, rekla bih, nije izazov, već problem. Kako to komentarišete i kako reagovati?
Peternek-Aleksić: Veliki sam optimista i čini mi se da stasava nova generacija koja neće tolerisati rialiti kao kulturno-zabavnu emisiju, niti će uživati da gleda kroz ključaonicu tuđe živote u nedostatku sopstvenog. Ti neki novi klinci imaju veliki otklon prema sadržajima koji se plasiraju, služe im za podsmeh i nadam se da to vodi ka onoj čuvenoj sceni iz filma "TV mreža" kad gnevni TV gledaoci, kojima je dosta sadržaja koji ponižavaju njihovu inteligenciju, otvore prozore i viknu da ne žele da gledaju takav TV program.
NN: Kakvu ste zapravo ideju i ambiciju imali s emisijom kad je ona nastajala? Profesionalno ste dramaturg, dakle novinarstvo na neki način i nije bilo Vaše opredjeljenje...
Peternek-Aleksić: Ambicija nije reč koja postoji u mom rečniku. Meni su se stvari nekako same događale, a ja sam išla za njima. Pamtim rečenicu divne kompozitorke Isidore Žebeljan, najmlađeg akademika SANU, da nikada nije pritiskala jer svaki pritisak čini suprotno. I zaista, moje želje su usmerene ka tome da pošteno radim ovaj posao najbolje što znam, kao što bih se trudila da radim bilo koji drugi posao. A dramaturgija koju sam diplomirala na FDU u ovom poslu pomaže da se napravi struktura emisije koju radim.
NN: Ipak, Vi ste uspjeli da se kao TV intervjuista uvrstite u obaveznu literaturu studentima FPN-a. Pretpostavljam da ste imali priliku sarađivati sa profesoricom Nedom Todorović ili studentima iz njene klase. Kakva su to iskustva, da li ste imali sličnih poziva s fakulteta iz BiH?
Peternek-Aleksić: Veoma bih volela da radim sa studentima. Veliki kompliment mi je što su se studenti profesorke Nede Todorović, izjašnjavajući se o gostujućim predavačima, veoma pohvalno izrazili o tome šta i kako sam im pričala o intervjuu. Za te susrete pripremim inserte iz emisija kao ilustraciju i pokušavam da spojim teoriju i praksu. Eto, recimo, njihove opaske su da je lepo što toliko putujem i da intervju u formi dokumentarca tako odlično funkcioniše. Dala sam im kontraprimer - jedna od emisija kojima sam baš zadovoljna snimljena je u naselju Orlovo gnezdo, do koga se stiže gradskim autobusom 46, na Đurđevdan kada Romi iz naselja peku jagnjiće na ulici. Odveo me glumac Petar Božović na slavu kod pobratima sa kojim je glumio u jednom filmu. Ponela sam poklon, kako i dolikuje kad idete na slavu i u tom ambijentu imala snimajući dan koji nikad neću zaboraviti. Za dobar intervju nije neophodna daleka destinacija, može i u Orlovom gnezdu uz dobrog sagovornika, inspirativna pitanja i pripremu. Jer, priprema je osnova svega.
NN: Kako Vama danas izgledaju novinarski posao i uloga u odnosu na raniji period i novinarske početke Vas i Vaših kolega?
Peternek-Aleksić: Čini mi se da je zlatno doba televizije i novinarstva bilo vreme kada je Dragan Babić radio emisiju "To sam ja". Bio je fantastičan novinar i imala sam pravu tremu kad je pristao da bude gost u "TV licu". Ta generacija je radila ozbiljan posao. Mogu sa nostalgijom da se setim i Trećeg kanala, jer je to bio pomak u TV izrazu u to vreme i videlo se koliko entuzijazma ulažemo u posao.
NN: Mislite li da kao profesionalci treba više da uradimo na afirmaciji sadržaja koji imaju edukativni karakter? Čini mi se da je ključno pitanje - kako?
Peternek-Aleksić: To globalno zavisi od uređivačke politike. Taj širi pogled je stvar onih koji uređuju program, kao i njihovog osećanja odgovornosti prema gledaocima, a ne jurnjavi za rejtingom preko noći. Ono što odgovorni novinari kao pojedinci mogu da urade je da u okviru onoga što rade promovišu prave vrednosti i tako sačuvaju kredibilitet ne izneverivši gledaoce.
NN: Intervju kao najzanimljivija i najzahtjevnija forma rada u novinarstvu način je da upoznamo sagovornika. (Čitala sam kako ste se danima za Rahelu Ferari pripremali u arhivu pozorišnog muzeja, čitali dnevnik koji je zavještala toj ustanovi, znali voz kojim je putovala šezdesetih godina prošlog vijeka...) Šta sve obuhvata Vaša priprema, koliko traje?
Peternek-Aleksić: Molila bih Vas da objavite ovo što ste napisali u zagradi o mojoj pripremi za intervju sa Rahelom Ferari jer to znači da ste se Vi pripremali za ovaj intervju. A to je dobar primer. Koristim sve izvore, arhive, stare novine, naravno internet, ali tu je moguće pronaći samo novije tekstove...
NN: Ipak, vođenje intervjua, dinamika i otvaranje sagovornika ne zavisi samo od pripreme?
Peternek-Aleksić: Intervju zavisi od toga, da citiram moju mlađu kćerku Anju, "da li sam kliknula sa sagovornikom". Zaista, od tog poverenja koje zadobijete zavisi i to koliko će gost biti spreman da ispriča.
Obožavam dobar intervju i ima ih. Osetićete kad gledate ili čitate da su to oni intervjui posle kojih imate utisak da poznajete čoveka koji je intervjuisan.