Život

Tenis u 6. - fudbal u 12. godini

Tenis u 6. - fudbal u 12. godini
Tenis u 6. - fudbal u 12. godini
Novosti

Djetetova želja da bude uspješan sportista, a nerijetko i roditeljska ambicija, motivi su zbog kojih se početkom svake školske godine na hiljade mališana upiše u školice sporta.

Tek malobrojni roditelji pozabave se procjenom psihičke i fizičke zrelosti djeteta, a stručnjaci upozoravaju da mnogobrojne štetne posljedice čekaju one koji se pre vremena upute na aktivno treniranje.

To, prema riječima prof. dr Sergeja M. Ostojića, sa Fakulteta za sport, „Metropolitan“ univerziteta, ne znači da djeca ne treba svakodnevno da imaju određene fizičke aktivnosti:

Svako dijete, bez obzira na to da li je talentovano za sport ili nije, treba da učestvuje u redovnoj umjerenoj fizičkoj aktivnosti. Mnoge vodeće institucije koje se bave zdravljem djeteta, uključujući Svjetsku zdravstvenu organizaciju ili američku Akademiju za pedijatriju, preporučuju da svako dijete bude fizički aktivno barem 60 minuta svakog dana u nedjelji. To ne znači treniranje određenog sporta već učestvovanje u dječjim igrama, kao što su lastiš, između četiri vatre, žmurke, vožnja bicikla, pješačenje do škole.

Pregledi kada je sportsko-medicinskim pregledom utvrđena zdravstvena sposobnost za bavljenje sportom, dijete se usmjerava na spektar morfoloških i funkcionalno-motoričkih testiranja kojima se procjenjuju osnovni elementi forme, kao što su opšta (kardiorespiratorna) izdržljivost, mišićna snaga, mišićna izdržljivost, fleksibilnost, tjelesna građa djeteta (tzv. somatotipizacija) i druge motoričke sposobnosti (npr. koordinacija, agilnost, brzina).

Ovakva fizička aktivnost ne samo da poboljšava kvalitet života, omogućava zdrav rast i razvoj djeteta, već sprečava pojavu mnogobrojnih bolesti u mladosti i kasnije, kao što su gojaznost, kardiovaskularne bolesti ili dijabetes. Treniranje određenog sporta treba razumjeti prije svega kao nadoknadu ovih fizičkih aktivnosti kod djece koja pokazuju posebno interesovanje za izabrani sport.

- Većina savremenih preporuka sugeriše uključivanje u sistematski trening oko 12. godine života kod većine kolektivnih sportova, osim u sportovima gdje je takozvana specijalizacija potrebna i ranije (plivanje, tenis), pa se u tim sportovima djeca regrutuju već u šestoj godini - kaže prof. Ostojić.

Ipak, dva elementa imaju poseban značaj u identifikaciji talenata i odabiru djece za sport: biološka starost djeteta i psihološki profil.

- Veoma često se dešava da neadekvatna procena biološke starosti prouzrokuje pogrešno usmeravanje za određeni sport ili neadekvatnu primenu trenažnih opterećenja. Tu se javlja fenomen forsiranja akceleranata (dece koja imaju naprednu biološku zrelost) koji karakteriše sport u Srbiji. Ova deca postižu izuzetne rezultate u mlađim kategorijama, kada dominiraju zbog svoje zrelosti, a ne talenta ili kvaliteta, a kasnije potpuno nestaju iz vrhunskog seniorskog sporta - ističe prof. Ostojić.

Profesor Ostojić navodi da sa sportovima opšte (aerobne) izdržljivosti, kakvi su kolektivni sportovi sa loptom, laka atletika (trčanje na duge staze) ili biciklizam, nema previše smisla početi sa sistematskim treningom prije 12. godine života. Ozbiljno bavljenje sportovima u kojima je mišićna snaga dominantan element (dizanje tegova, teška atletika, pojedini borilački sportovi) ne preporučuju se prije kraja puberteta.

Profesor Ostojić napominje da sve posljedice preranog bavljenja sportom ostavljaju zdravstvene, psihološke i socijalne posljedice. Dijete koje nije mentalno i fizički spremno za određeni sport može patiti od različitih sportskih povreda (npr. skakačko koleno) i sindroma pretreniranosti, poremećaja u rastu i razvoju (npr. odložena pojava prve menstruacije kod djevojčica), poremećaja psihičkog sazrijevanja.

Ima i izuzetaka. Pojedini sportovi u kojima je potrebno rano učenje tehnike i koji se odlikuju specifičnim takmičarskim zahtjevima (tenis, gimnastika, plivanje) počinju sa aktivnim treningom na početku mlađeg školskog uzrasta.

Dr Dejan Đurđev, specijalista sportske medicine u Domu zdravlja u Pančevu, objašnjava da se dječaci ranije uključuju u sportske aktivnosti zbog genetski determinisanih takmičarskih sklonosti.

- Po nekim istraživanjima do 15. godine starosti odnos zastupljenosti dečaka i devojčica u sportskim aktivnostima je 60 prema 40 odsto - navodi dr Đurđev. - Posle 15. godine starosti taj procenat se znatno smanjuje kod devojčica na svega 10 do 15 procenata.

Odabir sporta treba da se zasniva na dinamici razvoja psihofizičkih sposobnosti imajući u vidu da se brzina najviše razvija od 10, 11. godine, snaga od puberteta pa nadalje, fleksibilnost, odnosno motorika od osme do 10. godine, aerobna izdržljivost od ranog djetinjstva, a anaerobna izdržljivost tek od puberteta.

Kome šta leži

- Timski sportovi (košarka, fudbal itd.) pomoći će detetu da nađe svoje mesto u društvu - objašnjava dr Đurđev. Dobiće ulogu napadača, odbrambenog igrača. Zato se timski sportovi preporučuju introvertnoj djeci, jer se tako neće zatvoriti u sebe i isključiti od ostatka odjeljenja. Sportovi licem u lice (tenis, badminton, mačevanje) zahtijevaju jedan vid agresivnosti u odnosu na protivnika. Ovi sportovi su dobri za one kojima je teško da komuniciraju i izraze svoje emocije. Sportovi izdržljivosti (plivanje, džoging i ostali individualni sportovi) dobri su za djecu kojoj nedostaje samopouzdanja (jer ih tjeraju da idu do granica sopstvene izdržljivosti).

Najčitanije