Poštovana,
dok sam bio baš mlad, imao sam mnogo drugova i drugarica oko sebe, međutim kad sam odrastao i odselio se iz tog mjesta, spao sam na jednog ili eventualno dvojicu drugova sa kojima se družim.
Sada imam 41 godinu. Moram da kažem da sam sa 13 godina ostao bez majke i od tada živim s ocem. Kad bude neki događaj u gradu, nemam s kim da odem. Smatram da nisam loša osoba, ali nekako teško stičem prijatelje. I ne znam kako je došlo takvo vrijeme sada, da neko oko sebe ima više drugova, a neko malo. Vrijeme uglavnom uveče provodim u kući, gledam TV.
Nemam djevojku, a sva moja ostala rodbina, rodice i rođaci, već su se poženili i poudavali, te već odavno imaju svoju djecu.
Ne znam samo šta da radim, šta da promijenim kod sebe, kako mi ne bi čitav život prošao uz gledanje televizije i boravak u kući?
Više me drugi ne pozivaju ni na rođendane, a ne znam ni kako je to biti u vezi sa djevojkom. Više ne znam ni kako prići nekoj curi. Imao sam kao mlad simpatija, ali na svojoj koži kasnije nisam osjetio šta to znači biti zaljubljen.
Sada i kad bih se našao u nekom društvu, ne znam šta bih pričao s njima. Pomalo sam povučena i stidljiva osoba. Nisam ružan, mislim da sam dobra osoba, ali teško sklapam prijateljstva, a tek s nekom djevojkom ne stignem ni do pića, niti da popričam s njom. Molim vas da mi pomognete savjetom.
Haris, Gračanica
Poštovani,
opisali ste osjećaj samoće i pomanjkanja ljubavi, a to se u današnje vrijeme osjeća tako jako i rasprostranjeno je.
I one zemlje koje su tehnološki mnogo naprednije od BiH, kao na primjer Japan, došle su do tog stepena depresije i osjećaja usamljenosti da su otvorili lokale i sajtove u kojima se traži osoba koja treba samo da te zagrli. Ne treba spomenuti da su Japanci već godinama u vrhu liste po broju samoubistava.
Ako je standard to koliko može da se zaradi, to jest da se potroši, onda su te napredne zemlje mnogo ispred nas. Pa jesmo li baš sigurni da nam treba samo to biti uzor? Zar nismo u stanju da sačuvamo nešto iz naše kulture, da prenesemo dio folklora i da biramo ono što znamo da treba da ostane kao osnova: prijateljstvo i ljubav.
Prijateljstvo je sentimentalna edukacija, mi osjećamo potrebu za toplinom, za kontaktom sa drugim tijelom, sa drugom osobom jer smo se rodili i odgajali kao sisavci, kao bića kojima je neophodna njega i dobra, pozitivna riječ. Tako možemo da rastemo sa saosjećajem prema drugima i da se ne odstranimo od nas, od naše prirode, nego suprotno - da nam ona bude mjera da prepoznamo druge kao nama slične.
Ljubav koju smo okusili u prijateljstvu kasnije se razvija i uspostavlja solidne veze. Ljubav je simbol naših najintimnijih potreba i to nikako ne smijemo da zaboravimo, ni da zamijenimo sa nekom kvazikulturom i kvazinapretkom.
A da bi se to ostvarilo treba da se podsjetimo da ni prijateljstvo ni ljubav ne mogu da opstanu ako ne uzgajamo onaj suptilni, intimni osjećaj našeg identiteta i koherentnosti prema sebi, prema svojoj prirodi. Nismo zastave na vjetru, mi imamo našu osu, oko nje treba da se vrtimo.
Onaj ko ne vjeruje u to svoje nadahnuće, u svoju prirodu, ne može ni da raste ni da cvjeta ni da privlači bilo koga jer je sve samo imitacija nečeg ili nekog.
Savjet za vas je da se posvetite sebi, da u sebi tražite prvi oslonac i prvo dobro društvo, a kasnije sve dolazi od sebe.
Postavite pitanje
Poštovani čitaoci, vaša pitanja za dr Nadu Starčević-Sabadini možete slati na mail [email protected].
Dr Starčević-Sabadini je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Milanu, smjer za psihologiju, i autor je metoda rada "Makos21", efikasnog instrumenta u pronalaženju i ponovnom uspostavljanju ravnoteže zdravlja u sferi emocija.
Autor je više knjiga.