Šta se krije iza onih narodnih izreka: "U ljubavi pobjeđuje ko bježi" ili "U ljubavi je jači ko manje voli"?
Na prvi pogled to može da koristi kao utjeha i izgovor onima koji bježe i onima koji ostaju. Ali ima tu i neke istine jer želja u ljubavi je da to bude uvijek prava ljubav, podjednaka, iskrena, autentična, kao što to zahtijeva i nudi naša priroda. Da budeš tamo gdje si i tijelom i srcem. To je onaj fatalni i magični trenutak u zaljubljivanju kad dvoje osjete srodnost i pripadnost i nikome ne pada na pamet da izmišlja kojekakve strategije da bude prihvaćen ili voljen. U momentu kad se to dešava sav je svijet tu. Olimp i Kosmos, tu gdje se Haos pretvara u Eros, u Ljubav i Dušu, tu su zatišali svi vjetrovi, sunce je blago i konstantno, Kupido svira svoju božansku muziku i sav se Kosmos koncentrisao u tu jedinu tačku gdje se nalazi dvoje zaljubljenih.
Onda kad se tačka počinje širiti, jer se vraća tom nekom svijetu, koji više nije kao prije i nikad više neće biti. Jer, otkriće ljubavi je životna, epohalna spoznaja i ona mijenja naše poglede na svijet. Iz načina na koji volimo rađa se naše dalje bivstvovanje, naša društvena i ljudska percepcija. Onaj ko voli i ko je bio voljen pripada svijetu, bez predrasuda. Osjeća se dio nečeg kosmičkog i tako prilazi drugima, kao svojima, nadareni prirodom koja im nudi moć ljubavi, kao što im nudi sunce i vodu i zemlju.
U toku širenja dolazi na površinu karakter onoga koga voliš, kao i tvoj. Što se više proširuje tačka u svijet, svako se u njemu ponaša po nekoj ličnoj prvobitnoj prirodi. Sad to treba složiti, sad se iz jednog momenta, iz jedne tačke rađaju dva bića, svako sa svojim različitim kvalitetima i potrebama i tu oboje treba da nađu svoju orbitu, putanju, a da osa ipak ostane jedna.
Taj dio nije lak, i zato se tu često gubimo. Neko bježi jer misli da je tako lakše, a neko ostaje kao cvijet i kao stablo. U tom periodu razvijaju se i dolaze u sukob dvije prošlosti, dvije istorije, dvije ličnosti i neko će od njih koristiti više srce, dok će onaj drugi možda od srca tražiti put prema razumu. Pa će neke stvari postavljati u red na drugačiji način.
Često sam viđala kako se neke ličnosti izražavaju tako da čekaju da im drugi priđe, ali to čekanje nije uvijek isto, kod nekoga je mirno, dok je neka druga istovremeno mirna i aktivna, zavodljiva kao orhideja koja čeka svog bumbara. Tu dvoje treba da se nađu. Da se ne izgube, da ostanu vjerni sebi i svojoj ljubavi. To znači da treba naći riječi da se to iskaže, da ne protumače drugačije neki stav nego što je bio u namjeri jer život teče, a nekad i trči kao pred vodopad, i često nemamo vremena da sagledamo koliko bi trebalo da shvatimo taj neverbalni jezik koji uvijek nešto priča.
Ko manje voli, taj ne zna da voli. Taj se ne prepušta ljubavi.
Juče mi je Angela rekla: "Prije nego što mu priznam da ga volim, prije ću ga ubiti". Naravno, to je njen simboličan jezik, to je metafora nečeg što se lomi i sudara sa njenom prošlošću, sa njenim strahovima. Izgubiti moć nad objektom znači postati ovisan, osjetiti potrebu nad nečim što ne možeš manipulisati, što želiš a što ne možeš imati kako i kad hoćeš. To je strah svih onih koji nisu bili voljeni i priznati dok su rasli. U njima su volja i moć srasli kao odbrambeni sistem. Sistem koji bi trebalo da ih sačuva od mraka i ovisnosti, ali koji im istovremeno negira spoznaju pravog bivstvovanja.
I onda se desi čudo, Angela se zaljubi u nekoga ko ne pada na njene klasične izazove i zamke. Sad tu oboje traže i žele, ali treba mijenjati nešto u putanji, možda samo kod nje, a možda i kod njega. Sve to traženje je kao ono kad je Psiha, Duša izgubila povjerenje svog muža Erosa i počela da ga traži. Eros je empatičan, on je znao da bez povjerenja neće moći da se vole na isti način kao prije.
Nadam se da će to Angeli uspjeti, da će ga pronaći i ponuditi svu sebe, kao što je to on do tada, do prije bijega radio. Samo dok su tu gdje jesu, gdje su predani svojim osjećajima i parcipiraju sa svim bićem samo tada je ljubav, samo tu se otkriva najtajniji, najiskreniji dio Duše.
Svaki dan bi trebalo da bude Valentinovo, da mu se da vremena i pažnje, da ne bismo morali tumarati i tražiti ono što volimo.
Postavite pitanje
Poštovani čitaoci, vaša pitanja za dr Nadu Starčević-Sabadini možete slati na mail deskŽnezavisne.com. Dr Starčević-Sabadini je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Milanu, smjer za psihologiju, i autor je metoda rada Makos21, efikasnog instrumenta u pronalaženju i ponovnom uspostavljanju ravnoteže zdravlja u sferi emocija. Autor je više knjiga.