Svaka kultura koja kolonizira žene, koja ih stavi u situaciju da socijalno, ekonomski i duševno manje vrijede, takva je kultura na početku svog ličnog kraja
Nikad dosta analize kad je u pitanju nasilje. Već nekoliko puta sam pisala o različitim formama nasilja, onom psihološkom, socijalnom i onom fizičkom, koji je nekada zadnji akt bilo kakve relacije. Antropološki gledano, svima nama teče u venama memorija borbe za opstanak i to niko ne može da negira. Borba za opstanak nije značila samo ubiti zvijer nego odbraniti ženku i mladunce. Sad su način borbe i strategija promijenjeni, a potrebe su ostale iste. Iste arhaične informacije teku u venama, istim se bogovima molimo, samo danas, u našoj pohlepnoj kulturi, sve češće se naleti na impotentne ljude. U suštini, bilo da gledamo antropološki ili psihološki, duševno, svi oni koji u svojoj borbi za život koriste agresiju nad nemoćnima imaju jednu istu osnovu - impotenciju.
Kad kažem impotencija, mislim prije svega na onu seksualnu. Jedan dokaz te nemoći i perverznosti je Hitler i njegov odnos prema ženama. Pa pošto nije bio dovoljno snažan fizički, organizovao je svoje crne bande da mu pomognu u dokazivanju moći.
Naravno, postoje i drugi razlozi za upotrebu agresije nad nemoćnima - pohlepa. Ona počinje od osjećaja pomanjkanja nečega u sebi, nešto što podsvjesno tjera da se moraš dokazati, zato što računi sa samim sobom nisu čisti. Energija koja se koristi u borbi za opstanak je takođe agresivnost, ali se ljudska vrsta razvijala znajući za norme i kodekse, što znači kontrola nad energijom. Energija bez kontrole postaje divlja agresija, a opet, ta agresija pripada onim ljudima kojima nešto fali. Taj osjećaj nemoći tjera obično ljude da se dokazuju, ne kreativno, kako bi to lični demon sugerirao, već destruktivno, razarajući i uništavajući tuđe.
Naravno, ovo nije mjesto gdje bih navodila nacije koje se ponašaju tako što se sile dok razaraju i uništavaju i da se u međuvremenu mogu služiti svakim sistemom zavjere, lažima i manipulacijom.
Ovdje se želim fokusirati na muškarce koji zbog svoje impotencije moraju da se dokazuju nad ženom. Ne bore se u areni s nekim sličnim sebi, nego ih strah tjera da se dokazuju nad nemoćnima. A ovo je moj klinički dokaz: svaki agresivac je emotivno impotentan. Možda misli o sebi kao seksualno jakoj osobi, ali nikad nije doživio nijednog partnera kao pravog, pa čak ni sebe kao osobu. Seks ima svoje pravilo, on je krajnji dio lanca u evoluciji, a zove se "seksualna selekcija". U tome se, naravno, podrazumijevaju: izbor, dogovor i respekt tuđeg izbora. To sve nema nikakve veze ni sa silom, ni sa kupovinom, ni s prevarom. Koji bi se jelen borio s plastičnim rogovima? Koja bi ptica prihvatila sokola s umjetnim krilima? Kakvi bi to pilići bili? Koja bi to bila sorta?
Ali, eto, neki muškarci to mogu. Ne odustaju ni od viagre, ni droge, ni alkohola samo da bi mogli da se dokažu, u stvari da se samouvjeravaju da je to to. Ali nemoćan je, on ne zna da je osvoji ni svojim perjem ni da je ubijedi svojim letom, ni da je dotakne dušom. I što je najgore, koristi silu da bi došao do ženke, da je ponizi samom tom silom da bi se ubijedio da vrijedi i da žene zaista malo vrijede.
Svakoj kultura koja kolonizira žene, koja ih stavi u situaciju da socijalno, ekonomski i duševno manje vrijede, takva je kultura na početku svog ličnog kraja. Tu nema evolucije ni komunikacije ni novog zdravog naraštaja, jer ipak, Eva je prva pojela voće koje joj je dalo moć izbora.
Prvih sedam sedmica svi su fetusi ženki. I to je duhovno blago koje treba da naučimo cijeniti i braniti. Samo nesigurnost i strah od nemoći prave frustracije jer se bojimo sjetiti toga: svi smo jedno i svaka se uvreda vraća.
Postavite pitanje
Poštovani čitaoci, vaša pitanja za dr Nadu Starčević-Sabbadini možete slati na mail deskŽnezavisne.com.
Dr Starčević-Sabbadini je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Milanu, smjer za psihologiju, i autorka je metoda rada Makos21, efikasnog instrumenta u pronalaženju i ponovnom uspostavljanju ravnoteže zdravlja u sferi emocija. Autorka je više knjiga.