Koliko imate crvenih cipela? Ja nijedne.
To sam shvatila nedavno. Imam cipela za tri odlično obuvene žene. Ali crvene cipelice kao Doroti iz Oza, nemam.
Jedinica mjere za šoping u našoj porodici su oduvijek isključivo cipele. Kad god sestra ili ja stižemo sa koferima, Tata pita: "Koliko li je tu cipela? Stonoge vam nisu ni do koljena." I smije se na svaku izgovorenu brojku.
Neoborivi porodični rekord uspješno drži moja sestra kada je iz Njujorka sletjela na sarajevski aerodrom sa 11 pari cipela i 2 para čizama. Kada su joj carinici rekli "Ne znamo šta da radimo sa vama!", odgovorila je: "Ja se udajem, pustite me, molim vas!" I pustili su je zaista. Odmah se i udala, stvarno.
Ona i dalje tvrdi da sam ja puno gora, ali da zbog tog jednog ispada svi samo u nju nepravedno upiru prstom.
Kupujem cipele samo ako su ljubav na prvi pogled. Sa putovanja ih donosim kao suvenire. Čujete li ikada hodajući nepoznatim gradom odjednom u glavi svoje ime, a da ga niko nije izgovorio?
Meni se dogodilo, više puta. Cipele su me zvale. Osvrnem se i skužim ih. Namiguju mi. Znate li kakav je to osjećaj?
Kao u filmu Valter Brani Sarajevo: "Vazduh trepti kao da nebo gori!"
Svi momenti kada su me cipele osvajale na prvi pogled bili su takvi. Kao filmska lozinka.
Vazduh je treptio, nebo je gorjelo. Samo sam čekala da odnekud iskoči Bata Živojinović.
Osim u slučaju cipela od letećeg ćilima iz Istanbula i cvjetajućih čizama iz Siene.
Žmu inače u ovakvim momentima uvijek kaže: "Opet fantaziraš!" Ali na ovo ćuti. Zna da je živa istina.
Vrzmajući se istanbulskim uličicama, skrenula sam iza tezgi prepunih svježe ribe i odranih zečeva i obrela se u prašnjavom ćorsokaku, misleći da sam zalutala na filmski set. Lijevo su bili izlozi prepuni dragog kamenja, nabacanog, a desno je bila radnjica ćilima, u kojoj su se prodavale čizme, cipele i koferi od tih istih ćilima. Svaki par je različit i nema biranja. Imaju samo po jedan broj. Koje ti pristaju, tvoje su.
Tako su moje cipele od ćilima, postavljene bordo baršunom, izabrale mene, ne ja njih. I odvele me na milion mjesta. Uvjerena sam da su od letećeg ćilima, džaba me čudno gledate.
U Istanbulu sam poslije bila još nekoliko puta, pokušavajući bezuspješno pronaći ponovo tu radnju. Da kupim i čizme. Evo sad imam neki osjećaj da bih je našla. Možda odem opet.
A cvjetajuće čizme iz Siene?
Te godine se čuvena trka Palio održala tri puta. Dva puta tradicionalno kao i uvijek su za zastavu jurili džokeji na konjima bez sedla, a treći put ja za čizmama.
Slušajući istoriju grada u hodu za vodičem, krajem oka sam ugledala neobičnu radnju. Sva koža je bila u istom dezenu, sa ružama. I tašne i novčanici i čizme i mokasinke, sve u radnji. Glava mi je ostala naopako, k'o sovi. Mislim se, vraćam se, čim vodič završi obilazak.
Jeste li ikada bili u lavirintu? Još noću?
BogaMi, trčala sam lavirintom da stignem prije nego zatvore tu radnju. Ulijećem i izlijećem iz uskih uličica kad shvatim da nisam tim putem prošla. Pa se opet zalijećem po ulicama dok ne pogodim. Trčim bez daha, za mnom trči Gđa M, moja prijateljica, Nije baš u kondiciji za trku, povremeno vikne "Platićeš mi za ovo! Ne mogu više. Kako uopšte znaš kud ideš?" Ali ne posustaje, da me ne izgubi iz vida.
Naravno da sam uletjela u radnju 5 minuta prije zatvaranja, sa vrata tražeći broj 38. Nije ga bilo. Gđa M me pogledala poprijeko i rekla: "Kupuj šta znaš, ali kupuj!"
Imate li 39? Mislim se, navući ću debele čarape. Šta mogu sad? I probam 39, stoje mi kao salivene. Pepeljuga u svojoj staklenoj cipelici. To mi je jedini par obuće broja 39. Sudbina.
I danas Gđa M, često pita: "Nosiš li one čizme, nešto te nisam dugo vidjela u njima. Da si ih obula idući put kad se vidimo!"
Nosim, nosim, upravo imaju nove đonove. Obućar se oduševio kad ih je vidio.
Nego, šta ono bi sa Doroti? Niste valjda zaboravili tu priču?
Doroti do Oza nisu dovele crvene cipelice nego Pamet, Ljubav i Hrabrost u likovima Strašila, Limenog i Plašljivog Lava koji su sve što žele već imali. Ali nisu znali da pronađu, pa su ipak od Čarobnjaka dobili ponešto. Strašilo još malo slame za glavu, Limeni svileno srce, a Lav napitak za hrabrost. Da mogu da otkriju u sebi sve što su mislili da nemaju.
Čarobnjak i Doroti su odletjeli balonom kući. O sudbini crvenih cipelica se ništa ne zna.
Nekad su cipele jednostavno samo pojas za spasavanje. Sve ih imam, osim tih crvenih.
Izgleda meni baš nisu suđene. Biće da mogu i bez njih.
NAUČI DA IDEŠ I KAD NE IDE.
Ja izgleda jesam.
IT'S ALWAYS YOUR MOVE.
Lav ju
Chic Vanilica
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.