Najdirljiviji dio u životu pisca Vladimira Majakovskog dogodila se u Parizu, kada se zaljubio u Tatjanu Jakovljevu.
Oni nisu imali ništa zajedničko. Ruska emigrantkinja, oblikovana, usavršavana i vaspitavana stihovima Puškina i Tjutčeva, nije shvatala ni riječ od isjeckanih, žestokih, pokidanih stihova modernog pjesnika Sovjeta, "ledolomca" iz Sovjetskog Saveza.
U suštini ona nije shvatala nijednu njegovu riječ - čak ni u stvarnom životu. Divlji, bijesan, bezrezervan, živeći zadnjim dahom, on ju je uplašio svojom neobuzdanom strašću.
Nije je dirnula ni njegova pasija, odanost, nije je facinirala ni njegova slava. Njeno srce je ostalo netaknuto. I Majakovski se vratio sam u Moskvu. Od ove munjevite i neodržive ljubavi njemu je ostala tajna tuga, a nama u nasljeđe čudesna pjesma "Pismo Tatjani Jakovljevoj" s riječima: "Uprkos svemu, jednom ću te dobiti - samu ili zajedno s Parizom."
Njoj je ostalo cvijeće.
Sav honorar od nastupa u Parizu Vladimir Majakovski je stavio u banku na račun poznate pariske cvjećare pod jedinim uslovom - da nekoliko puta nedjeljno isporučuju Tatjani Jakovljevoj buket najljepšeg i najneobičnijeg cvijeća - hortenzija, ljubičica, crnih ruža, čajevki, orhideja, astera ili hrizantema.
Renomirana pariska kompanija dobro je ispunjavala uputstva ekstravagantnog klijenta - i od tada, bez obzira na vremenske prilike i godišnje doba, iz godine u godinu na vratima Tatjane Jakovljeve kucao je isporučilac s buketima fantastične ljepote uz jednu istu frazu: "Od Majakovskog."
Majakovski je umro 1930. godine, u svojoj 36. godini, a ta vijest ju je zapanjila, kao udar neočekivane jačine. Već se privikla na to da on redovno ulazi u njen život, već se navikla na saznanje da je on negdje tamo i šalje joj cvijeće. Nisu se viđali, ali činjenica da postoji čovjek koji je toliko voli uticala je na sve što joj se dešavalo, kao što Mjesec u različitom stepenu utiče na sve stanovnike Zemlje, samo zato što stalno kruži oko nje.
Nije čak ni znala kako dalje da živi - bez te bezumne ljubavi rastopljene u cvijeću. Međutim, u uputstvima koje je ostavio zaljubljeni pjesnik cvjećari nije bilo govora o njegovoj smrti. Sutradan na njenom pragu pojavio se isporučilac s prelijepim buketom i istim riječima: "Od Majakovskog."
Kaže se da je velika ljubav jača od smrti, ali ne uspijeva svakome da otjelotvori ovu izjavu u stvarnom životu. Vladimiru Majakovskom se dalo. Cvijeće su donosili i tridesetih godine, kad je umro, i četrdesetih, kada je već bio zaboravljen. Tokom Drugog svjetskog rata, za vrijeme njemačke okupacije Pariza, ona je preživjela samo zato što je prodavala na bulevaru te raskošne bukete.
Pošto je svaki cvijet bio "ljubav", bukvalno su je tokom nekoliko godina njegove riječi ljubavi spasile od gladi. Potom su savezničke snage oslobodile Pariz, zatim je zajedno sa svima plakala od sreće kada su Rusi ušli u Berlin, a buketi su joj i dalje stizali.
Isporučioci su joj starili pred očima, smjenjivali su ih novi, i jedni i drugi su već znali da su dio legende - male, ali bitne. I već kao parolu, koja im daje propust u vječnost, govorili su, osmjehujući se: "Od Majakovskog".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.