DOBOJ - Većina od 126 djevojaka i žena s invaliditetom koje žive na teritoriji Doboja žive u ruralnom području, za društvo su praktično nevidljive, a školovanje, zasnivanje porodice i zaposlenje mnogima od njih je nedosanjani san.
"Pretežno su to domaćice, koje žive u svojim domaćinstvima, a veliki broj njih ne zna za postojanje nekih organizacija i ne znaju za svoja prava", kaže Zoran Panić, predstavnik koalicije 11 organizacija osoba sa invaliditetom regije Doboj.
Tridesetdvogodišnja Dragana Milošević iz Osječanskih Čivčija nije pohađala školu, ali je ipak uspela da se opismeni, a uz pomoć humanih ljudi se u svom domu bavila ručnim radom.
"Škola je daleko u selu, treba prevoz. Sa tatom i rođacima sam naučila da čitam i pišem kod kuće. Koristim mobilni telefon. Kod kuće sam pravila nakit od perli, staklenih i drvenih, narukvice, naušnice, lančiće, te sam ih prodavala uz pomoć Marliz van Hofen, koja vodi 'Prijateljsku kuću'. Sve je odlazilo u Holandiju", priča Dragana.
Jelena Mišić takođe se nije predala... Ne samo da je završila fakultet i stekla zvanje profesora engleskog jezika, nego je bez obzira na predrasude pronašla posao, koji nije u prosvjeti, nego u lokalnom mediju.
"Ljudi su me pozvali da radim tu gdje sam sad. Iznenadila me ta pozitivna priča, nisu gledali uopšte na moj invaliditet, znači njima je bilo bitno ko će da radi. Najviše diskriminacije je bilo kada je u pitanju zapošljavanje, nekako mi uvijek tu fali pola boda, ja sam druga-treća na listi bez obzira na prosjek, znanje i iskustvo", priča Jelena.
Kroz trogodišnji projekat "Ovdje sam vidljiva i ponosna", koalicija 11 organizacija pokušava da djevojke i žene s invaliditetom uključi u rad organizacija i na taj način ih uključi u zajednicu.