Peruanka Viktorija Vigo nerado se prisjeća momenta kada je, sasvim slučajno, otkrila da je hirurški sterilisana, protiv svoje volje, neposredno nakon porođaja.
U poodmakloj trudnoći, Viktorija je bila hospitalizovana u bolnici u rodno gradu Pjura, na sjevrenoj obali Perua.
U aprilu 1996. godine trebala je da se porodi carskim rezom. Samo par sati nakon teškog porođaja, njeno dijete je umrlo, a Viktorija, koja je tada imala 32 godine, prisjeća se kako su je tješili doktori koji su je porođali. Uspjeli su je uvjeriti kako se takve stvari događaju, i odmah je odlučila da će, čim se oporavi, ponovo da zatrudni.
"Bila sam iscrpljena od svega i samo sam željela da odem kući", prisjeća se Viktorija i dodaje: "Jedan od doktora me je pokušao utješiti, rekavši mi da sam još mlada i da ću moći imati djece. Međutim, kada su se poslije par minuta odmakli od mog kreveta, čula sam ih kako mu drugi govori da mi ne daje lažnu nadu, jer nema šanse da ponovo zatrudnim, jer su me sterilisali".
Ne samo da Viktorija nikada nije potpisala pristanak za sterliziaciju, nego ta procedura nikada nije zavedena u njen karton, niti ju je iko obavijestio šta je učinjeno.
"U tom momentu sam osjetila kako sam brutalno silovana. Još uvijek ne znam šta je nagnalo tog čovjeka da učini takav zločin. Sterilisao me je, sakrio dokaze. Mogla sam godinama pokušavati da zatrudnim, ne znajući da više ne mogu da ostanem u drugom stanju", ispričala je Viktorija.
Pogođena gubitkom bebe i sazananjem strašne istine, odlučila je da u tom momentu ne želi da se suprostavlja doktoru.
Međutim, njena bol se godinama taložila i konačno je 2003. godine odlučila da ga tuži. Na kraju je dobila odštetu u iznosu od bijednih 2.000 dolara.
Tokom suđenja, doktor se branio da je on samo pratio instrukcije, te da je sterilizacija pacijentkinja - sa ili bez njihovog pristanka - bila "standardna" procedura u peruanskom zdravstvu u to vrijeme.
Sve ovo bi moglo dobiti jedan sasvim drugačiji epilog, nakon što je peruanski državni tužilac odlučio da ponovo otvori istragu o navodnim prisilnim sterlizacijama za vrijeme vladavine Alberta Fudžimorija, peruanskog predsjednika koji je bio na vlasti od 1990. do 2000. godine.
On trenutno služi 25-godišnju kaznu zatvora zbog pronevjere i komandovanja vodom smrti, koji se obračunavao sa svim neistomišljenicima režima.
Novom istragom pokušaće da se preispita cijeli period tokom kojeg su se vršile prisilne sterilizacije, a cijeli slučaj biće zasnovan na slučaju Mamerite Mestance, peruanske Indijke, majke sedmoro djece, koja je umrla 1998. godine, od posljedica prisilne sterilizacije.
Njoj su tadašnje peruanske vlasti rekle da je usvojen zakon i da će ona i njen muž biti kažnjeni ili zatvoreni jer imaju više od petoro djece.
Ona je potom prevarena da potpiše saglasnost za obavljanje operacije nakon koje je umrla usljed unutrašnjeg krvarenja.
Prema tvrdnjama grupa za zaštitu ljudskih prava, tokom perioda vladavine Fudžimorija sterilisano je najmanje 300.000 žena, uglavnom iz siromašnih, domorodačkih regiona Perua.
"Oni su bili najslabiji i najranjiviji, definitivno nisu mogli znati šta im rade", kaže Viktorija, čiji je slučaj jedini do sada koji je došao do suda, jer niko prije, a ni poslije nje, nije se usudio da tuži doktore koji su ih sterilisali.
Prema istraživanju njujorškog Centra za reproduktivna prava, Peru, kojim je vladao Fudžimori, spadao je u rijetke države koje su nakon zloglasnog Trećeg rajha, usvojile prisilne sterilizacije, kao državnu politiku.
Sve do 2009. godine, ovi slučajevi su se vodili kao zastarjeli i nisu mogli na sud.
Međutim, nakon što je Tužilaštvo prekvalifikovalo prisilne sterilizacije kao zločin protiv čovječnosti, time je otvoren put ponovnom otvaranju istrage, s obzirom da za ovu vrstu zločina nema zastare.
Ovo će značiti nova suđenja za Fudžimorija, ali i njegova tri ministra zdravlja Eduarda Jonga Mota, Alehandra Agvinage i Marina Kosut Bauera.
Iako su još ranije priznali da se radi o individualnim slučajevima, sva četvorica su porekla da su ikada naredili prisilne sterilizacije.
Bivši zvaničnici Fudžimorijeve administracije su negirali da su žene prisilno bile podvrgnute sterilizaciji i kažu da su one samovoljno potpisale saglasnost da se podvrgnu operaciji.
Nasuprot njima, aktivisti kažu da su žene bile prevarene tom prilikom i da im je bilo prijećeno.
Silvija Romero, advokat koja predstavlja Udruženje žrtava prisilne sterilizacije, koja samo u domorodačkom Kusko regionu ima više od 2.000 žrtava, kaže da je neminovno riječ o zločinima protiv čovječnosti.
Članice tog Udruženja tokom proteklih godina organizovale su više protesta na kojima su pokazale šta misle o Fudžimoriju.
"Riječ je o državnoj politici, a naređenja su dolazila sa samog vrha", ističe Romerova.
I pored novog pokretanja istrage, Viktorija Vigo želi da vidi doktore koji su je sterilisali iz rešetaka. Ona smatra da su pravdanja Udruženja medicinskih radnika, koji tvrde da su njihovi članovi bili prisiljeni da izvode sterilizacije, došla suviše kasno, te da njima, žrtvama, to ne znači ništa.
"Oni su imali izbora. Da je u to vrijeme više doktora progovorilo i usprotivilo se tome, ne bi došlo do tolikog broja sterilizacija, možda ih uopšte ne bi ni bilo, u to sam sigurna", smatra Viktorija.
Fudžimori je ovu politiku predstavio 1995 godine, kao besplatnu sterilizaciju muškaraca i žena, koji žive u siromašnim krajevima i koji nisu mogli da si priušte više djece.
U početku, besplatna procedura je naišla da dobre reakcije peruanske populacije, ali i od UN-a, koji su za to obezbjedili finansijska sredstva.
Međutim, ubrzo se proširila priča da su doktore prisiljavali da izvrše što više sterilizacija, a sve u sklopu nekih drugih operativnih zahvata, bez bilo kakvog pristanka pacijenata. Štaviše, postoje svjedočenja da je medicinskom osoblju i pripadnicima oružanim snaga naređivano da se sterilišu, samo kako bi se ispunila norma.
Prvi slučaj koji je zgrozio cijelu peruansku javnost bio je slučaj Mamerite Mestance, koja je umrla nakon te procedure, a čija je porodica na kraju dobila odštetu od 100.000 dolara.
Štaviše, sve istrage o ovim slučajevima su bile stopirane 2009. godine, ali je novi predsjednik Oljanta Umala ponovo pokrenuo to pitanje tokom predizborne kampanje kada se u drugom krugu suočio sa Fudžimorijevom ćerkom Keiko.
Fudžimorijev grijeh iz 1990-ih godina svakako je uticao na loše rezultate njegove kćerke Keiko, koja se bila kandidovala na predsjedničkim izborima. Iako se ona javno, u više navrata, izvinila peruanskoj javnosti, optužujući loše doktore, niko joj nije povjerovao.
Advokatica Romero tvrdi da su prisilne sterliziacije "najgori zaboravljeni zločin peruanske vlade". O njima se nikada nije javno raspravljalo, sve do smrtnog slučaja Mamerite Mestance.
Sve ove žene, baš poput Viktorije Vigo, pitaju se samo jedno: "Zašto su doktori odabrali baš nju?"
Zanimljivo, ali Viktorija je jedna od žrtava koje su se razlikovale od drugih, bila je potpnuo atipična žrtva; obrazovana učiteljica, koja je vodila finansije svojoj privatnoj građevinskoj firmi, nije bila ugoržena zbog siromaštva, da bi postala meta prisilne sterilizacije.
Ona vjeruje da je kod nje došlo do spleta nesrećnih okolnosti, a svemu tome je "kumovala" i činjenica da već ima dvoje djece.
"Zaista ne znam zašto su mene odabrali. Nisam bila tipični kandidat za sterilizaciju", kaže Viktorija i dodaje: "Naravno, to što mi se desilo, promijenilo mi je život iz korijena. Jedina moja sreća bila je što sam već imala dvoje djece, ali željela sam još, posebno što je prvo dijete iz prethodnog braka. Taj osjećaj majčinstva je nešto najljepše što jedna žena može doživjeti. Ali, oni su mi oduzeli sve to, oduzeli su mi ono za šta i postojim na ovom svijetu; da rađam i donosim nove živote".
Govoreći o Fudžimoriju, ona priznaje: "Ne biste vjerovali, ali čak sam dva puta glasala za njega. Dok je bio predsjednik, učinio je neke dobre stvari za Peru. U njega sam gledala kao u svog oca......naravno, sve dok mi nije desilo što se desilo. Njegova politika i ono što mi je uradio bilo je najgore moguća zloupotreba povjerenja glasača".