Život

Ženski Če Gevara

Ženski Če Gevara
Ženski Če Gevara
N.N.

Tanja Nejmejer je Holanđanka koju je potraga za socijalnom pravdom dovela do Kolumbije - ona je sada jedan od glavnih pregovarača revolucionarnog kolumbijskog pokreta Fark, a njena životna priča je fascinantna.

Tanja je, kako piše "The Guardian", rođena u Holandiji, a kao djevojčica je sanjala da bude časna sestra i život provede u čednosti, siromaštvu i poslušnosti. Međutim, igra sudbine dovela ju je u Kolumbiju, gdje se pridružila najvećoj militantnoj gerilskoj grupi i već punu deceniju izbjegava vazdušne napade Vladinih trupa, podmeće eksploziv i provodi dane marširajući kroz kolumbijske džungle i planine.

Nejmejerova, koja je u Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije (Fark), poznata i pod imenom Aleksandra Narinjo, član je delegacije pobunjenika koji u Havani vode pregovore sa kolumbijskom vladom i pokušavaju da postignu dogovor, kako bi se 50 godina dug konflikt konačno završio.

U ratu u Kolumbiji do sada je poginulo desetine hiljada ljudi, dok je jedna desetina stanovništva interno raseljena.

Ova Holanđanka sada boravi u ekskluzivnom predgrađu Havane, El Lagitu, sa još 29 članova pregovaračkog tima Farka. U jedom od rijetkih intervjua ona je pokušala da se ogradi od popularnosti koju je stekla, prije svega zahvaljujući neobičnom načinu na koji je pristupila Farku.

"Ja nisam zvijezda, ja sam samo još jedan borac u gerili", kaže Tanja.

Međutim, njena priča je malo drugačija u odnosu na preostalih 9.000 boraca Farka, koji su uglavnom regrutovani iz siromašnih porodica iz udaljenih seoskih područja Kolumbije.

Nejmejerova je rođena u porodici srednje klase u holandskom gradu Denekampu, blizu granice sa Njemačkom, i imala je poprilično komforan život.

"Kao mala maštala sam o tome da postanem časna sestra, jer sam odgojena u katoličkoj porodici. Međutim, kada sam krenula u školu pojavile su se prve sumnje po pitanju vjere i postojanja Boga uopšte. Do fakulteta sam već postala zakleti ateista", kaže Nejmejerova.

Godine 1998. Tanja se u potrazi za praksom i avanturom javila na oglas koji je pronašla u univerzitetskim novinama, a u kojem se tražio nastavnik engleskog jezika u jednoj privatnoj školi u kolumbijskom gradu Pereiru.

Prije nego što je došla u Kolumbiju, Nejmejerova kaže da nije znala ništa o Farku i sukobu koji je tada bio na vrhuncu. Gerilci su u to vrijeme vršili masovna kidnapovanja po cijeloj zemlji, napadali vojne baze i uništavali infrastrukturu, dok je suprotstavljena lijevo orijentisana paramilitarna grupa vršila masakr nad civilima.

Nejmejerova se prisjeća da je, kada je prvi put otišla na razgovor u kolumbijsku ambasadu, služdenik pitao: "Gospođice, da li ste svjesni da se u našoj zemlji vodi rat?"

Tek kada je stigla u Kolumbiju saznala je nešto o socijalnoj nejednakosti u društvu i Farku. Prema nekim proračunima 52 odsto obradive zemlje nalazi se u posjedu 1,5 odsto zemljoposjednika, a glavni cilj Farka je borba za socijalnu ravnopravnost.

Po završetku prakse vratila se kući u Holandiju, međutim, 2002. ponovo se našla u Kolumbiji. U međuvremenu su pregovori između kolumbijske vlade i Farka propali, a tadašnji predsjednik Alvaro Uribe, propagirao je novu, poprilično konzervativnu bezbjednosnu politiku.

Nejmejerova se priključila Farkovoj mreži urbanih gerilaca u Bogoti i učestvovala u bombaškim napadima na policijske stanice i mrežu javnog prevoza. Za te zločine optužena je i pred kolumbijskim sudom. Nakon toga pozvana je da se priključi borbenim redovima Farka, gdje je dobila pušku i uniformu. Obuka u trening kampu podrazumijevala je višednevne marševe kroz neprobojnu džunglu, što joj je umalo slomilo volju, ali njena upornost i revolucionarni zanos impresionirali su komandante.

Više od decenije kasnije kod Nejmejerove jedva da se može osjetiti britanski akcenat, odlično govori španski i barata kolokvijalizmima i frazama kolumbijskih seljana. Ona ističe da nikada nije zažalila zbog odluke koju je donijela i života koji vodi.

"Ja sam dio oružanog pokreta, a oružje ubija. To niko ne poriče. Ono što meni najteže pada je pogibija mojih saboraca".

Nejmejerova je bila prisutna kada je vrhovni komandant Farka Horhe Brikenjo, poznat i kao Mono Hohoi, stradao u vazdušnom napadu na njihov kamp.

"Čula sam brujanje helikoptera, a onda su nas zasuli bombama. Pomislila sam ovo je kraj, ovdje se sve završava. Kada su pale prve bombe Mono je povikao: 'Skloni ljude odavde', bile su to njegove posljednje riječi", kaže prisjećajući se tog događaja iz 2010.

Jedino što joj još teško pada u ovom gerilskom životu je razdvojenost od porodice, kontakt sa njima bio je sporadičan. Tek 2005. njenoj majci je bilo dozvoljeno da je posjeti u pobunjeničkom kampu, pošto je žena prije toga letjela helikopterom po zemlji i dozivala kćerkino ime preko megafona. Nejmejerova nije željela da otkrije da li se tokom boravka u Havani sastala sa porodicom.

Iako je ona najpoznatija medijima, Nejmejerova tvrdi da nije jedini stranac u Farku i da je sretala Ekvadorce, Venecuelance, Brazilce i neke Evropljane.

"Moj slučaj nije jedinstven. Ovo je istorijski trenutak kada se kapitalizam multinacionalizuje, a ekonomija globalizuje, međutim, i borba protiv njih postaje globalna, takođe", ističe Nejmejerova.

Da je pristupila Farku prvi put je procurilo u javnost 2007. kada su Vladine trupe, poslije jednog bombaškog napada, pronašle njen dnevnik u napuštenom pobunjeničkom kampu. Njen ratni dnevnik otkrio je revolucionarni zanos Holanđanke, ali i nostalgiju za kućom, kao i dvoumljenje zbog pridruživanja trupama.

Najčitanije