Decenijama se na čatrnje ili bunare u hercegovačkim selima gledalo kao na relikt prošlosti. Čim je krajem prošlog vijeka u dvorišta stigla vodovodna cijev, stari kameni bunar pretvoren je u stalak za cvijeće.
Nastupila je iluzija da je problem snabdijevanja rješen zauvijek, a čatrnje su prepuštene zaboravu, zarasle u draču ili zatrpane građevinskim otpadom pod uvjerenjem da je voda iz javne mreže zagarantovana za sva vremena, piše Večernji list.
Zašto čatrnje ponovo postaju važne u Hercegovini?
Danas, u eri sve dužih ljetnih suša, toplotnih talasa i presušivanja rijeka, priča je napravila puni krug.
Klimatska stvarnost brzo je razbila taj kratkotrajni komfor: iako Hercegovina zimi primi ogromne količine padavina, voda u kršu brzo ponire u podzemlje. Ljeti, kada usjevi i bašte traže najviše, javni sistemi padaju pod opterećenjem, a vatrogasne cisterne ponovo spasavaju žedna sela.
Ono što su stari zvali "čatrnja", u modernim evropskim priručnicima danas se naziva "rainwater harvesting" – strateško prikupljanje kišnice i temelj održivog stanovanja. Međutim, kontekst u kojem se ta zaboravljena praksa vraća nikada nije bio dramatičniji.
Da li je svijet zaista ušao u eru "vodnog bankrota"?
Svijet je u crvenom i klizi prema globalnom vodnom bankrotu, upozorava dramatično izvještaj UN-a. Velika svjetska jezera izgubila su čak 50 odsto vode, dok je za navodnjavanje iz bunara na globalnom nivou preostalo 40 odsto manje resursa. Nestalo je močvara veličine Evropske unije, a velegradovi sa 15 miliona stanovnika doslovno odbrojavaju dane do "nultog dana" kada će slavine presušiti.
Sukobi oko vode udesetostručili su se, sa 20 u 2010. godini na više od 400. Kontrola izvora i tokova postala je oružje, nova globalna valuta i pitanje moći važnije od nafte.
Međutim, globalna kriza nije ostala samo u stranim analizama, ona već nemilosrdno prži domaći teren.
Domaća polja su opustošena, a vapaj starijih poljoprivrednika sažeo je stvarnost: "Imam 78 godina i ovo ne pamtim, sve što je posijano je propalo.“
Ispucale brazde i uništeni usjevi već pale crveni alarm za jesen i zimu – poljoprivrednici i analitičari najavljuju drastičan skok cijena hrane.
Poskupljenja više ne kroje berze nego nedostatak vode, ono što usahne na njivi, direktno će isprazniti novčanike kupaca.
Kako su stari Hercegovci čuvali vodu u čatrnjama?
U takvom globalnom i evropskom haosu, zaboravljena hercegovačka čatrnja prestaje da bude folklor i postaje lekcija iz elementarne mudrosti. Na kršu koji ljeti redovno trpi suše, a zimi prima ogromne količine padavina koje porozni krečnjak začas proguta, stari ljudi nisu imali luksuz oslanjanja na rijeke ili centralne sisteme. Gradnja čatrnje "na dvoru" bila je pitanje golog preživljavanja.
Gotovo da nema djeteta odraslog uz kameni bunar koje nije zapamtilo prijetnju starijih o "kučibabi“ – mitskom stvorenju, zlokobnoj "babi s kukom“ koja iz mraka vrijeba i hvata djecu koja bi se primakla kamenom otvoru čatrnje, bunaru ili obali rijeke. Bio je to najefikasniji narodni strah kojim su se generacije čuvale od pada u mračni bezdan.
Međutim, iza tog opreza stajalo je pravo majstorstvo prilagođeno kamenu.
Kako su građene i zaštićene stare čatrnje?
Klesanje i zaptivanje: Čatrnje su zidane od klesanog kamena i kreča, a unutrašnjost se pažljivo zaptivala kako dragocijena voda ne bi pronašla pukotinu u poroznom tlu.
Sitno pruće kao filter: Nije tu bilo skupih fabričkih postrojenja. Kao primitivan, a savršen mehanički filter na ulazu se stavljao snop gusto povezanog sitnog pruća kroz koji se kišnica cijedila i koji je zadržavao lišće, grančice i krupnu nečistoću prije nego što bi voda pala na dno.
Živi čistači u mraku: Stari su znali još jedan genijalan trik – u čatrnju bi se iz obližnje rijeke ili potoka donijelo četiri-pet živih ribica. Te male ribice neumorno su plivale u tami, hranile se larvama komaraca i sitnim organskim nečistoćama, pa je voda ostajala bistra i zdrava.
Duboko u kamenu živcu: Klesanjem duboko u stijeni voda se čuvala na stalnoj, niskoj temperaturi, daleko od sunca i toplote.
Zaštita kamenom i gvožđem: Kamena grla bila su zaključana teškim gvozdenim bravama ili pokrivena kamenim pločama. U potpunom mraku podzemlja voda je ostajala hladna, bistra i sigurna od kvarenja i isparavanja čak i usred ljetnih žega na plus 40 stepeni.
Zajednički poduhvat sela: Gdje pojedinačna domaćinstva nisu mogla sama da podignu objekat, gradila se seoska čatrnja – zajednički poduhvat cijelog zaseoka koji je bio i glavno mjesto susreta, razgovora i seoskog zajedništva.
Voda iz čatrnje bila je temelj života: Koristila se za piće, kuvanje, pranje i napajanje stoke. U ljetnim mjesecima, nivo vode u bunaru značio je sigurnost porodice do sljedećih jesenjih kiša. Voda se zato nije rasipala, prema svakoj kapi odnosilo se s dubokim poštovanjem, a stroga racionalnost bila je zakon svakog doma.
Od konjskog otiska u kamenu do moderne dezinfekcije
Stariji se i danas sa osmijehom prisjete kako se nekada živjelo: radilo se po cijeli dan na polju, pa kad bi čovjek ožednio – "gdje konj ugazi kopitom i napravi udubljenje u zemlji ili kamenu, iz te bi se lokvice narod znao napiti vode, obrisati usta rukavom i nikome ništa nije bilo“. Bilo je to drugo vrijeme. Danas su došla moderna vremena, pa se mnogi s pravom pitaju: kako uopšte napuniti čatrnju kad najavljuju suše i blage zime, te može li se ta voda danas piti?
Odgovor na pitanje o suši leži u novom hidrološkom obrascu – kiše je možda manje tokom godine, ali kada padne, stiže u obliku silovitih, bujičnih nevremena. Za svega dan ili dva hercegovačkog jesenjeg potopa s krova prosječne kuće slije se na desetine hiljada litara vode. Umjesto da taj talas za par sati nestane u propusnom krečnjaku ili poplavi dolac, čatrnja je tu da ga zaključa pod zemlju za sušno ljeto, piše Večernji list.
A šta je s upotrebom te vode?
Za više od 80 odsto kućnih potreba – zalivanje bašta, plastenika, voćaka, pranje pločnika i rad mašina za pranje veša – voda iz čatrnje savršena je u svom izvornom obliku jer nema hlora ni kamenca koji uništava instalacije.
Ako se želi koristiti i za piće u današnje doba, dovoljno je uvesti tek malo savremene tehnologije: jednostavan mehanički ispust koji odbaci prvih nekoliko litara kiše koja spere krov, te mali uložak s filterom ili UV lampu na izlazu iz kućnog hidrofora. Za nuždu, staro pravilo prokuvavanja i dalje rješava sve, piše ovaj list.
Zašto se Hercegovci ponovo vraćaju čatrnjama?
Trošenje hlorisane vode iz gradske mreže za zalivanje povrća, trave ili pranje betona postaje luksuz koji ni kućni budžeti ni priroda više ne mogu da podnesu. Zato se čatrnje tiho vraćaju u funkciju. Sve je više onih koji pri obnovi djedovine peru porodične cisterne, montiraju moderne hidrofore i koriste meku, prirodnu kišnicu, štedeći time dragocijenu pijaću vodu iz preopterećene mreže.
Priča o čatrnji i kišnici nije samo nostalgično sjećanje na djedove, nego lekcija o preživljavanju. Dok svijet panično traži skupa tehnološka rješenja i troši milijarde na zaštitu od nestašica, hercegovački krš već generacijama čuva jednostavan odgovor pod sopstvenim nogama: snalažljivost, upornost i mudrost da se sačuva ono što pada s neba prije nego što postane prekasno.