Od djetinjstva obilježenog glađu i siromaštvom, preko rada u Austriji i Njemačkoj, do plovidbe svjetskim morima i borbe za život usred razorne oluje, život Drage Hrstića iz Hercegovine mogao bi stati u nekoliko knjiga.
Danas, poslije svega što je prošao, živi sam, obrađuje svoju zemlju i nema penziju.
Drago Hrstić iz Gornjeg Graba kod Ljubuškog rođen je 30. jula 1944. godine. Za osam decenija života prošao je puteve kojima mnogi nikada neće krenuti, radio daleko od kuće, plovio na američkom brodu i upoznao brojne zemlje svijeta.
Ali kada govori o svom životu, najteže uspomene ne veže za oluju na Pacifiku, u kojoj je, kako kaže, mislio da će izgubiti život, već za djetinjstvo u rodnoj Hercegovini.
U razgovoru s novinarom Marijem Brkićem za Glas Hercegovine, Drago je otvoreno govorio o godinama gladi, teškom radu, poštenju koje mu je otvorilo vrata u tuđini, ali i o tome kako je, uprkos svemu što je zaradio i proživio, danas ostao bez penzije, prenosi Jabuka TV.
Tri godine gladi: "Nikad mi u životu nije bilo teže"
Drago je odrastao u porodici sa šestoro djece, u vremenu kada se teško živjelo, a hrane često nije bilo dovoljno ni za najmlađe.
Posebno pamti tri godine tokom kojih je njegova porodica gotovo svakodnevno vodila borbu da preživi.
Bilo je to vrijeme radnih zadruga, kada je još kao dječak morao raditi na zemlji i brati pamuk.
"Nikad u životu mi nije bilo teže nego tada. Dijete nema što jesti", prisjetio se.
Glad je, kaže, bila tolika da su jeli i travu.
Među uspomenama koje nikada nije zaboravio posebno mjesto zauzima nekoliko šaka kukuruza koje je uzeo od oca i potajno posadio na porodičnoj zemlji.
Bio je još dječak, ali je znao da od tog kukuruza možda zavisi hoće li njegova porodica konačno imati šta da jede.
Ustajao je u četiri sata ujutro kako bi ga posadio, a da niko ne primijeti šta radi.
Kada je kukuruz niknuo, otac je posumnjao da ga je upravo Drago posadio.
Krajem novembra uspjeli su da ga oberu, a neposredno pred Božić dočekali su ono o čemu su mjesecima sanjali – da od svog kukuruza naprave hljeb i puru.
"Skuhali kruh i puru skuhali, najeo se!", ispričao je Drago.
Toliko je bio gladan da ga je otac upozoravao da ne pojede previše odjednom, nakon dugog perioda oskudice.
Taj obrok, jednostavan i skroman, ostao mu je urezan u sjećanje za cijeli život.
U Austriji pronašao zlato, ali ga nije zadržao
Nakon odsluženja vojnog roka u mornarici, Drago je odlučio da sreću potraži daleko od rodne Hercegovine.
Otišao je u Austriju, ali početak nije bio nimalo lak. Posao se teško pronalazio, a život u tuđini nije izgledao onako kako ga je možda zamišljao.
A onda se dogodilo nešto što će mu, prema njegovim riječima, promijeniti život.
Jednog dana, hodajući po snijegu, pronašao je zlatni nakit i sat. Procjenjuje da su tada vrijedili između 300 i 500 maraka, što za čovjeka koji je tražio posao nije bio mali novac.
Ipak, nije razmišljao da pronađeno zadrži.
Odnio je sve u policiju.
Taj postupak pokazao se presudnim. Policijski službenik kojem je predao pronađene dragocjenosti pomogao mu je da dobije posao.
Počeo je da radi težak fizički posao, kopajući rupe za električne stubove.
Ali Drago se rada nije plašio.
Tvrdi da je za samo devet mjeseci zaradio čak 33.000 maraka, što je u to vrijeme predstavljalo pravo bogatstvo.
"Mogao sam u Ljubuškom napraviti neboder!", rekao je kroz osmijeh, prisjećajući se koliko je tada novca imao.
Ipak, umjesto da ga potroši na sebe, zaradu je dao roditeljima.
Poslije Austrije otišao je u Njemačku, gdje je nastavio da radi na građevinskim poslovima.
Od građevine do američkog broda: Kako je Drago krenuo preko okeana?
Nakon godina provedenih na radu u inostranstvu, Drago se vratio i odlučio da stekne novo zanimanje.
U Makarskoj se školovao za kuvara i konobara, a potom se u Trstu prijavio za posao na američkom brodu.
Tako je počelo novo poglavlje njegovog života.
Četiri godine plovio je svjetskim morima, upoznavao daleke zemlje i ljude, radio na brodu i gledao predjele o kojima je kao gladni dječak iz Hercegovine mogao samo da sanja.
Međutim, jedno putovanje iz 1984. godine zauvijek je promijenilo njegov odnos prema moru.
"Nosalo nas kao papir": Oluja na Pacifiku koju nikada neće zaboraviti
Tokom plovidbe iz Njujorka prema Japanu, brod na kojem je Drago radio zahvatilo je snažno nevrijeme na Tihom okeanu.
Ono što je uslijedilo opisuje kao borbu za goli život.
Prema njegovom svjedočenju, talasi su dostizali visinu od čak 35 metara, a ogromni udari mora teško su oštetili brod.
"Isto kao papir kad baciš na vodu! Nosalo nas", opisao je trenutke u kojima je brod bio prepušten ogromnim talasima.
Posebno mu je u sjećanju ostao jugoslovenski brod Dunav, koji je, kako tvrdi, prošao pored njih neposredno prije početka nevremena.
Drago navodi da je Dunav potom potonuo, kao i da je tokom iste oluje stradalo ukupno 17 brodova.
Kapetan Frano
Među ljudima koje pamti iz tih dramatičnih trenutaka bio je i kapetan Frano Orebović.
Prema Draginim riječima, kapetan ga je u jednom trenutku, vidno zabrinut, upitao hoće li potonuti.
"Nećemo, nećemo, Frano, nemoj plakat", odgovorio mu je Drago.
Iako je i sam bio suočen sa strahom i neizvjesnošću, nastavio je da obavlja svoj posao konobara i poslužuje članove posade.
Brod je na kraju uspio da stigne do Japana.
Za Dragu je to, međutim, bio kraj jednog životnog poglavlja.
Nakon svega što je doživio, odlučio je da više neće ploviti.
Obišao svijet, zaradio novac, a danas nema penziju
Po povratku u Hercegovinu 1984. godine, Drago više nije odlazio na rad u inostranstvo.
Čovjek koji je radio u Austriji i Njemačkoj, četiri godine proveo na brodu i obišao brojne zemlje svijeta danas živi sam u rodnom Gornjem Grabu.
Uprkos decenijama rada, kaže da nema penziju.
Njegova svakodnevica danas izgleda potpuno drugačije od života koji je nekada vodio.
Umjesto brodskih paluba, gradilišta i dalekih putovanja, tu su njegova zemlja, vrt i okućnica.
Uzgaja grah, blitvu, špinat, smokve, trešnje, višnje, šipak i drugo voće i povrće.
Dio onoga što proizvede prodaje, a mnogo toga što danas ima napravio je vlastitim rukama.
Iako živi sam, ne odustaje od rada. Zemlja koju obrađuje i poslovi oko kuće ispunjavaju mu dane.
"Svakome sam gledao pomoći, a sebi nisam baš"
Kada se osvrne na osam decenija života, Drago ima mnogo toga da ispriča.
Pamti glad koja ga je pratila kao dječaka, prve zarađene pare, zlato koje je pronašao i vratio, godine provedene u tuđini, daleke luke i ogromne talase koji su prijetili da progutaju brod.
Radio je teške poslove, zarađivao i pomagao porodici, a danas, u poznim godinama, nema penziju i živi od onoga što uspije da proizvede i proda.
Ipak, kada govori o svom životu, ne svodi ga samo na ono što je izgubio ili nije uspio da stekne.
U jednoj rečenici, možda i najbolje, opisao je sebe i put koji je prošao.
"Zato što sam svakome gledao pomoći, a sebi nisam baš", rekao je Drago.
Iza tih riječi ostaje priča o čovjeku koji je kao dječak jeo travu da preživi, kasnije preplovio okeane, preživio oluju i vratio se svojoj zemlji.
Danas, poslije svega, i dalje radi. Sam, u svom rodnom kraju, bez penzije.