Priča o Auto Unionu počinje 1932. godine kada su se udružila četiri njemačka proizvođača automobila, "Audi", DKW, "Horch" i "Wanderer". Čelni ljudi kompanije tada su smatrali da je najbolja prilika za promociju uključenje u automobilski sport i to u kraljevsku GrandPrix klasu.
U tu svrhu angažovali su tada najboljeg konstruktora Ferdinanda Poršea. Do 1933. godine, tada 58-godišnji Porše, radio je u "Lohneru", "Austro Daimleru", "Škodi", "Daimler-Benzu" i "Styeru", tako da je skupio zavidno znanje i iskustvo. Rezultat je bio Auto Union, uz "Mercedesove" "srebrne strijele", najlegendarniji njemački sportski automobil. Početkom Drugog svjetskog rata, Auto Union Rennwagen bio je široki pojam. Na istoj osnovi proizvodile su se četiri generacije bolida, s oznakama Typ A do D. Za pogon su korištena dva motora. Uz legendarni V16, bolide je pokretao i manji motor sa 12 cilindara. Osim po ovim karakteristikama, bolidi su se takođe razlikovali i po namjeni. Osim za Grand-Prix trke proizvodili su i izmijenjene modele za brdske trke i takozvani Rekordwagen modeli kojima je cilj bio rušiti brzinske rekorde.
Model aerodinamične karoserije prvi je automobil koji je vozio brže od 400 km/h. Bilo je to 1938. godine. Modele su neprestano modifikovali i mijenjana im je namjena, tako da je nemoguće utvrditi tačan broj proizvedenih Auto Uniona. Najznačajniji istoričar s ovog područja Peter Kirchberg procjenjuje da ih je ukupno proizvedeno 65, od kojih je na samom početku rata u funkciji bilo još 18.
Godine 1943, kada su započela bombardovanja Njemačke, svih 18 komada i mnoštvo dijelova skriveno je u rudnik u blizini Zvickaua, gdje se nalazio Auto Unionov sportski salon u sklopu fabrike "Horch".
Šta se događalo do 1954. godine, kada su automobile našli Rusi, ostaje nepoznanica. Svi mehaničari upoznati sa sudbinom Auto Uniona regrutovani su i kasnije nestali u vihoru rata. Nakon otkrivanja neizmjernog Auto Union blaga, Rusi ga kao ratni plijen prenose u Moskvu.
U pravom socijalističkom stilu Rusi su automobile, radi "napretka auto-industrije i radničke klase", počeli proučavati bezobzirno ih uništavajući. Većina od 18 automobila prebačena je tako u različite kompanije i institute, dok su na nekima čak pokušali voziti trke. Takvi pokušaji završili su spektakularnim nesrećama jer se Rusi nisu mogli nositi sa, za njih, egzotično naprednom tehnikom.
Najbolji primjer za bezobzirnost s kojom se prema njima postupalo bili su testovi izdržljivosti, na kojima su automobili i motori trošeni do uništenja. Četiri automobila dopremljena su u moskovski Institut za razvoj vozila (NAMI), tamo su automobile testirali, rastavljali, analizirali materijale i na kraju bezobzirno smjestili na auto-otpad.
Danas je sačuvano samo pet Auto Union Rennvagena. Prvi, s V16 motorom, još je 1937. poklonjen Njemačkom muzeju u Minhenu. Nakon teških ratnih oštećenja nije popravljan sve do 1980. godine, kada je "Audi" sponzorisao izradu nove karoserije i osposobio ga za vožnju. Drugi, V12, pojavio se u tadašnjoj Čehoslovačkoj odakle je prebačen u Englesku, restauriran i prodat. Danas se nalazi u vlasništvu predsjednika južnokorejskog koncerna "Daewoo".
Treći i četvrti, takođe V12, nastali su na vrlo zanimljiv način. Desetak godina otkupljivani su dijelovi i djelići koji su na filmski način "švercovani" kroz gvozdenu zavjesu. Od tih dijelova su u radionici "Crosthwaite & Gardiner" nastala dva primjerka. Vlasnici Barbara i Paul Karasik iz Floride jedan su kasnije prodali "Audiju". Peti i istovremeno najvredniji primjerak je takozvani Riga Auto Union. Puno se toga na ovom bolidu dogodilo od početka ruske odiseje. NAMI institut za istraživanje motornih vozila u Moskvi bio je dom ovog Auto Uniona niz godina.
Nažalost, Rusi nisu bili svjesni kakvo blago posjeduju. Srećom, Viktor Kulbergs, predsjednik Riga Veteran Car kluba u Letoniji, čuo je šta se događa od prijatelja iz Moskve, i da V16 bolid za brdske trke očekuje ista sudbina. Krenuo je u akciju i nakon dugotrajne borbe, zahvaljujući ličnoj intervenciji Leonida Brežnjeva, uspio je i dovesti automobil u Rigu, gdje je doveden u kakvo-takvo stanje i izložen u klupskom muzeju krajem sedamdesetih.
Nakratko je viđen i izvan Letonije, kada ga je Tom Veatcroft posudio za izlaganje na evropskom Grand Prixu u Doningtonu. Godine 1993. "Audi AG" je, posredstvom Odjela Auto Union GmbH, zatražio automobil 1995. godine. Letonci, koji automobil nisu uspjeli pokrenuti (upalili su ga, ali ga nisu uspjeli natjerati na više od 1.000 o/min), shvatili su da će "Audi" puno lakše dovesti automobil u vozno stanje. Dvije godine kasnije taj automobil pridružio se nedavno stečenom Auto Unionu V12 D-tipu iz 1938. godine, upotpunjući kolekciju i ilustrujući "Audijevu" baštinu.