Na današnji dan prije 10 godina, sa proizvodne trake u Meksiku sišla je posljednja „buba” – „volkswagen” broj 21.529.464, koliko ih je za 68 godina proizvedeno u Njemačkoj i drugim zemljama.
Time je okončana istorija najduže proizvođenog automobila i jednog od najomiljenijih o čemu svjedoče primjerci na drumovima i danas, kao i mnoga udruženja ljubitelja „buba”.
Proizvodnja „bube” bila je ideja Adolfa Hitlera, s ciljem da se proizvede auto dostupan svakom Nijemcu. Pošto je postao kancelar, Hitler je februara 1933. na sajmu automobila u Berlinu objavio namjeru da preuzme auto-industriju Njemačke.
Godinu dana kasnije obećao je razvoj koncepta „auto za svačiji džep” – da će svaka prosječna radnička porodica imati auto („volkswagen” doslovno znali narodno vozilo, po čemu je fabrika i dobila ime). Izgled karoserije „bube” djelo je Ferdinanda Porschea od koga je Hitler tražio vozilo za petočlanu porodicu, koje je moglo da razvije brzinu do 100 kilometara na sat a da ne košta više od 1.000 rajhmaraka.
Posao je 1933. dodijeljen firmi NSU, koja je izradila prototip 32, i 1934. su se pojavile tri verzije iz serije V3, a 1936. predserija VW30, u kojoj su se nazirale konture buduće „bube”. Konstruisan je četvorocilindrični bokser motor zapremine 985 kubika sa 22 konjske snage (KS), što je bilo dovoljno za brzinu od 100 kilometara na sat i potrošnju od osam do 10 litara na 100 kilometara.
Proizvodnja je počela 1938, čak 340.000 Nijemaca uplatilo je za automobil, ali zbog početka Drugog svjetskog rata niko od njih ih nije dobio.
Pod kontrolom Britanaca, poslije rata obnovljena je proizvodnja – model VW51 sa motorom od 1.131 kubik i 25 KS. Pedesetih, „buba” je imala naprednu tehnologiju u klasi malih automobila, postizala je brzinu od 115 kilometara na sat sa motorom od 33 KS, i rijetko se kvarila.
Odlikovali su je motor smješten pozadi, vazduhom hlađeni četvorocilindrični bokser motor, zadnja vuča i konstrukcija okvira bez samonoseće karoserije. Imala je jedan ključ koji je otvarao sva vrata i pokretao motor, kao i jednostavnu nepropusnu unutrašnjost zbog koje je mogla da pluta po vodi. Vozačev i suvozačev prozor imali su leptir stakla…
Krajem šezdesetih osvojila je i SAD, a posebno su je voljeli hipici. Oni su „bubu” doživljavali kao lični simbol, pa se na ulicama moglo videti na hiljade primjeraka obojenih u razne boje, prošaranih cvijećem i znakovima mira. Iz tog perioda datira i čuvena priča o ženi kojoj je „buba” stala, a kada je otvorila prednju haubu ne bi li ustanovila u čemu je kvar, uzviknula je „Ljudi, pa meni su ukrali motor!”
Februara 1972. „buba 1302” je prestigla „ford T”, kao najprodavaniji auto ikad napravljen, što je „Ford” negirao. Posljednja „buba” u Njemačkoj napravljena je 1978, jer su se okrenuli proizvodnji „golfa”. Izrada „bube” preselila se u druge zemlje, najviše u Brazilu. Posljednja buba proizvedena je 30. jula 2003. u fabrici u Puebli u Meksiku, a posljednje vozilo je sa trake otpremljeno u „Volkswagenov” muzej, uz pratnju marijača.
„Buba” je automobil za koji se smatra da nikada neće da izađe iz mode i da će uvijek da izmami osmijeh prolaznika. Vozači ovog auta reći će: jednostavan, neponovljiv i najveći ponos auto-industrije u istoriji.
Izbor za najbolji automobil 20. vijeka organizovan je 1999. U njemu su učestvovali novinari iz cijelog svijeta, a mnogi od njih su ocijenili da je, samo iz političkih razloga, buba završila tek na četvrtom mjestu, iza „forda T”, „minija” i „citroena ds” (popularne „žabe”), a ispred zemljaka „porschea 911”.
Očigledno da je njen idejni tvorac Hitler, bio prevelika kost u grlu za mnoge koji nisu mogli da dozvole da se njegova ideja slavi na način koji to, po mnogima, zaslužuje.