Pored boksa, velika ljubav u životu boksera Antona Josipovića, olimpijskog pobjednika u boksu 1984. godine, su automobili. Banjalučanin, koji je na najljepši način pronio slavu svog grada pobjedama u ringu, kaže da ono bez čega ne bi mogao zamisliti dan je auto.
Kada bi još imao manji auto koji malo troši… Ali ne htjede ga sreća, kako kaže, već nedavno nabavi BMW 750, proizveden 1988. godine, koji u gradskoj vožnji troši više od 15 litara na 100 kilometara na čas.
"Srećom da imam dosta prijatelja koji drže benzinske pumpe, pa nekada mogu i da natočim na kredit. Ali BMW je jako dobar auto mada ne bih rekao da ga volim najviše", priča Josipović, dodajući da je ipak njegov favorit mercedes.
Sjećanja na prvi auto
Anton je do sada promijenio na desetine automobila, ali se uvijek sjeća prvog auta koji je imao. Bila je to tojota korona koju je kupio od ušteđevine i podignutog kredita.
"Pred kraj sedamdesetih godina je bilo jako teško kupiti automobil, ali sam uspio uštedjeti. Moglo se kupiti samo na licitaciji. Radio sam puno i na kraju sam digao kredit i kupio svoj prvi auto", sjeća se Anton.
U toku svoje vozačke karijere nije bio učesnik težih udesa, ali je nažalost imao priliku da vidi neke gdje je bilo nekoliko mrtvih što, kako kaže, čovjeku ostane urezano u pamćenje.
Sjeća se događaja iz Gorskog kotara kad je jednom prilikom izbjegao gotovo sigurnu smrt. "Vozio sam, čini mi se, džip pajero. Nekoliko kilometara sam išao za šleperom", priča Josipović, dodajući da je na jednoj nepreglednoj krivini krenuo da ga pretiče kada je primijetio mu u susret dolazi autobus. "Jedva sam uspio da se uvučem ispred kamiona, ali sam mu od siline udara razbio lijevi žmigavac. Stao sam i izašao iz auta. Kada sam upitao vozača kamiona koliko košta šteta, samo mi je rekao da je sretan što sam ostao živ", prisjeća se Anton.
Radoznalost ga je navela i da proba brzu vožnju. U Italiji i Njemačkoj vozio je i do 300 kilometara na čas. Isprobao je lambordžini, ferari, ali shvatio je da mu to ne predstavlja zadovoljstvo.
"Svaka vožnja preko 160 kilometara na čas je brzina pri kojoj vozač ne vlada situacijom", tvrdi proslavljeni bokser.
"Ne volim kukavice i plašljive ljude jer to najčešće dovodi do tragedija. Takođe bih bio rigorozan kod dodjele ljekarskih uvjerenja i uveo bih obavezan psiho-test. Smatram da neuračunljivim ljudima, kao ni živčanima, nije mjesto za volanom", smatra Josipović.
Deset godina vozio bez vozačke
Zanimljivo je da je 10 godina vozio bez vozačke dozvole. Kada je 1979. godine otišao da polaže vozački ispit, Anton je imao nekoliko grešaka na pismenom, pa je morao na usmeni. Nakon što je pao prvi put trebalo mu je 10 godina da ponovo izađe na polaganje.
"Kada sam te 1979. godine otišao na polaganje imao sam utisak da me je komisija namjerno oborila i bila me je sramota. Nakon 10 godina sam već bio iskusan vozač i nije bilo problema prilikom polaganja. Položio sam iz prve", kaže on. Tvrdi da mu nedostatak vozačke dozvole nije bio problem da prokrstari cijelom Evropom.
Imao je susreta sa "momcima u plavom" više puta. Uvijek je bio razuman i nije se ljutio na njih. Kako kaže, oni su radili svoj posao, a on svoj. Najviše je upamtio slovenačke policajce sa kojima nije bilo priče. Kada oduzmu isprave - nema podizanja bez para. Naplaćao se puno kazni i to ga je naučilo pameti. Čak ni to što je slavni bokser nekada mu nije bilo od pomoći.
Anegdotama nikad kraja...
Tokom vožnje Anton je upadao u razne dogodovštine. Jednom prilikom je pola sata vozio po kružnom toku u Parizu, a tri sata je tražio izlaz iz Budimpešte...
"U Evropi se na većini raskrsnica umjesto semafora nalaze kružni tokovi. Nikad neću zaboraviti putovanje u Pariz prije nekoliko godina. Kao gost od menadžera sam dobio renoa 5 turbo. Prava mašina! I tako sam krenuo u razgledanje grada i odem da pogledam Trijumfalnu kapiju... Upao sam u kružni tok i trebalo mi je pola sata da se izvučem iz njega", prisjeća se on.
Takođe se sjeća i puta u Budimpeštu. Putevi u jako lošem stanju, noć, a putokaza nigdje. U grad je ušao u četiri sata ujutro, a izašao u sedam.
"Nisam znao gdje se nalazim. Mislio sam samo da je kod nas loše obilježeno, ali sam pogriješio. Čak imamo bolje puteve i putokaze i od Albanije, Rumunije pa i Mađarske", dodaje on.
Pored toga što voli dobre puteve, Anton je pobornik sigurnih i udobnih auta. Pored BMW-a kojeg trenutno vozi, voli i mercedes. Prema njegovom mišljenju, mercedes je najbolji auto. Tri godine je imao mercedes kupe 320.
"Ja sam pobornik sigurnosti, udobnosti i performansi. Volim velike automobile koji su udobni. Neostvarena želja mi je benkli, ali s obzirom na to da je finansijska situacija kod nas jako teška, ne vjerujem da će mi se želja ostvariti", kaže Josipović.
Veliki je ljubitelj oldtajmera i planira da sebi kupi dva ili tri. To će odraditi, kaže, kada bude u strogoj penziji.
Nailazio je u Švajcarskoj na klubove ljubitelja automobila i to mu se jako svidjelo. Održavanje oldtajmera mu se najviše sviđa jer će tada više biti druženja sa prijateljima, izleta, putovanja…
"Nekada se lijepo živjelo i putovalo. Sjećam se da smo išli na more s pet-šest auta ili kada smo išli na takmičenje u Novi Sad. Oko 500 ljudi u 200 auta krene iz Banjaluke, nakon meča prespavamo tamo i vratimo se. Bila su to lijepa vremena", zaključuje svoju "vozačku priču" Anton Josipović.