Jasno je da BiH ne može sama proizvoditi visokosofisticiranu tehniku ili elektroniku, poput kompjutera, automobila ili mašina. Međutim, niko me ne može uvjeriti da BiH mora uvoziti luk, krastavce ili krompir.
Jedna od stvari koju BiH sigurno može sama proizvoditi je namještaj. Iako je BiH zabilježila rast izvoza namještaja i dijelova namještaja u protekloj godini, to je još daleko ispod predratnog nivoa. I dalje se najviše izvozi neobrađenih i poluobrađenih proizvoda. Na primjer, stranci od nas kupuju oblovinu po cijeni od jedne KM po kg (jer čuvaju vlastite resurse), a onda nam prodaju stolicu, čija je cijena barem pet puta viša. A čak i to što prodamo radimo preko posrednika, koji zarađuju na našoj oblovini koju prodajemo u Kinu.
U BiH su šume služile samo kao privatna ekspozitura raznih stranačih spletkaroša za lično bogaćenje. Pilane su nicale kao gljive poslije kiše, a debla su bila glavni bh. izvozni proizvod.
Kada bismo sami proizvodili ono što znamo i možemo, BiH sigurno ne bi imala tako veliki deficit. Još kad bi se popravio ambijent za strane investicije i koristile prednosti jeftinije i dobro obrazovane radne snage, mogli bismo privući i dio velikih kompanija da otvore pogone u BiH.
Zar je to toliko komplikovano?