Kao rezultat svjetske krize koja se odražava i na nas, bez obzira na to koliko to političari ublažavali, radnici već rade na pola radnog vremena.
To znači pola plate, ali ne i pola obaveza koje treba platiti i pola usta koja treba nahraniti. A, ne bi bio prvi put da na papiru piše jedno, a u praksi se dešava drugo, pa tako radnici zvanično rade pola radnog vremena, iako su na poslu od zvijezde do zvijezde. Tu se radnici uzdaju da će inspekcije otvoriti četvere oči i raditi svoj posao.
Međutim, ono što zabrinjava je informacija iz sindikata da ugovore o radu na neodređeno vrijeme poslodavac mijenja u ugovore na određeno. Zabrinjava, jer se zna da su prvi na udaru zbog krize bili upravo ti na određeno vrijeme. U današnje vrijeme kratak je put od "određenog vremena" do tehnološkog viška. Svjesni su toga i radnici, pa prihvataju radije pola radnog vremena nego otkaz.
Sindikati s pravom strahuju da će biti zloupotreba, da će svjetska kriza masovno biti samo izgovor, osim časnim izuzecima. Uvijek u svakom zlu nađe se neko ko će iz toga profitirati, samo neprimjetno, onako u masi unesrećenih se izgubiti i naći svoju sreću. Pljuštali su otkazi zbog krize u firmi koja je privatizovana i koja je po ugovoru morala zapošljavati.
Svjetska kriza utiče na poslovanje preduzeća, posebno izvozno orijentisanih. Sindikati i poslodavci traže neke izlaze i mjere i očekuju buđenje vlasti. Ali u kojoj mjeri kriza utiče i da li će svaki otkaz, svako skraćenje radnog vremena biti opravdano neko treba kontrolisati.