Evropska konvencija o ljudskim pravima ne sadrži nijednu odredbu koja bi državama potpisnicama te konvencije naređivala kako će u svojim ustavima i zakonima urediti aktivno i pasivno biračko pravo za izbor zakonodavnih i drugih organa javne vlasti.
Jedina odredba koju ta konvencija propisuje sadržana je u članu 1. Protokola broj 1, ali njome, kako će odmah biti pokazano u nastavku, nije propisano kako pravno mora biti uređeno ostvarivanje pasivnog biračkog prava. Naime, u tom članu doslovno je određeno samo to da se: "Visoke strane ugovornice obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovima koji obezbjeđuju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela". To je, dakle, slovo Evropske konvencije iz koje proizlazi da ona od država zahtijeva da se izbori 1. održavaju u primjerenim vremenskim razmacima, 2. da budu slobodni, 3. da glasanje bude tajno i 4. da se na taj način obezbijedi slobodno izražavanje naroda o tome koga narod želi da u njegovo ime vrši javnu vlast. Svako koga ovo pitanje više zanima može prevrnuti Evropsku konvenciju i sve njene protokole koliko god može puta, ali u njima o izbornom pravu neće naći ništa više od prethodno rečenog.
Iz citirane odredbe jasno proizlazi da Evropska konvencija ne naređuje državama kako će u svojim ustavima i zakonima urediti sastav svojih zakonodavnih organa. Na sve to ukazujem zbog nedavne presude Evropskog suda za ljudska prava, broj 55799/18 od 8.12.2020. godine, donijete u predmetu "Svetozar Pudarić protiv Bosne i Hercegovine". Zanimljivost je da je presudu donijelo vijeće od svega troje sudija, od kojih je jedan član bio Faris Vehabović iz BiH, te Tim Eicke kao predsjednik vijeća i Pere Pastor Vilanova kao drugi član, a u njihovoj presudi nema razloga o onome što tako jasno piše u članu 1. Protokola broj 1. Zašto su ti razlozi izostali u presudi, prepuštam čitaocima da sami zaključe.
Svetozar Pudarić je u maju 2018. godine tom sudu podnio aplikaciju u kojoj je navodio da se izjašnjava kao Srbin, da mu je prebivalište u Federaciji BiH, da se kao Srbin želio kandidovati za člana Predsjedništva BiH, ali da su mu domaće vlasti to onemogućile zato što nema prebivalište u Republici Srpskoj, sa čije teritorije se prema Ustavu BiH bira srpski član Predsjedništva BiH. Iz tih razloga Pudarić je smatrao da je diskriminisan, pa se zbog toga obratio Evropskom sudu za ljudska prava. U suštini, Pudarićeva aplikacija (kako se taj podnesak naziva u terminologiji Evropskog suda) predstavljala je ništa drugo do zahtjev za svojevrsnu reviziju (pomoću Evropskog suda) ustavnog uređenja BiH, jer je gospodin Pudarić htio da se srpski član Predsjedništva BiH može birati i iz reda Srba koji imaju prebivalište u Federaciji BiH, a ne na teritoriji Republike Srpske. Dosljedno takvom zahtjevu, to bi između ostalog značilo da i biračko tijelo Federacije BiH odlučuje o tome ko će biti srpski član iz Republike Srpske u Predsjedništvu BiH, iako je to u suprotnosti sa slovom Ustava BiH. Zbog toga je, dakle, Pudarićeva aplikacija bila zahtjev za reviziju Ustava BiH, u šta se Evropski sud za ljudska prava ponovo nedopušteno upustio. Kažem ponovo, jer se u obrazloženju svoje presude od 8.12.2020. godine pomenuti trojac sudija poziva na ranije presude tog suda u predmetima "Sejdić i Finci protiv BiH", te "Zornić i Pilav protiv BiH", u pokušaju da odbrani svoje nepravo kojem je i ovaj put pribjegao. Jer, i ranije presude tog suda u pomenutim predmetima sadrže pravno neutemeljene tvrdnje, kao i potonja presuda od 8.12.2020. godine, kada je riječ o ostvarivanju pasivnog biračkog prava za Predsjedništvo BiH i Dom naroda parlamenta BiH. Stoga kada u nastavku budem ukazivao u čemu se ogleda nepravo iz presude u predmetu "Pudarić protiv BiH", sve to, u bitnom, jednako važi i za one ranije predmete.
Dakle, u presudi "Pudarić protiv BiH" troje sudija najprije konstatuje, što i nije intelektualno složena radnja, ono šta u vezi s ovim pitanjem piše u članu 5. Ustava BiH. Ali se onda služe sopstvenim navodima koji predstavljaju potpuno iskrivljeno tumačenje slova Ustava BiH. Naime, u presudi troje sudija kažu (stav 27. presude) kako je njihovo zapažanje da Ustav BiH u svojim odredbama navodno ne uslovljava ostvarivanje pasivnog biračkog prava (što će reći kandidovanja za srpskog člana Predsjedništva BiH) zahtjevom da kandidat ima prebivalište u Republici Srpskoj. Međutim, da stvari u tom pogledu stoje sasvim drugačije potvrđuje sadržaj člana 5. Ustava BiH. Odmah na početku tog člana je propisano da se Predsjedništvo BiH sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije BiH, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske. Zatim je u tački a) istog člana jasno propisano, da jasnije ne može, da se članovi Predsjedništva BiH biraju neposredno u svakom entitetu, što će reći da se kao srpski član može kandidovati osoba koja je iz Republike Srpske (pasivno biračko pravo), te da za takvog kandidata mogu neposredno glasati birači u Republici Srpskoj.
Zbog toga, dakle, nije pravno, a ni moralno tvrditi, kao što je učinjeno u predmetnoj presudi Evropskog suda za ljudska prava, da je gospodin Pudarić navodno bio diskriminisan. Ni pozivanje u toj presudi na član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima nije pravno valjano. Činjenica je da u tom članu stoji da je obaveza država da bez diskriminacije obezbijede uživanje svih prava koje te države odrede svojim zakonom. Ali iz takve odredbe ne proizlazi zaključak, kakav je pogrešno izvelo pomenuto troje sudija, da je navodno došlo do povrede te konvencijske odredbe u predmetu "Pudarić protiv BiH". Jer, u toj konvencijskoj odredbi nije akcenat na pravima iz Evropske konvencije, već na ljudskim i građanskim pravima iz zakona države, pri čemu pojam zakona treba shvatati u njegovom antonomastičkom smislu, to jest kao drugi naziv za svaki opšti pravni akt, što podrazumijeva i ustav kao najviši opšti pravni akt u državi. Kada sve upravo rečeno primijenimo na Ustav BiH, to znači da država BiH ima pravo da u svom ustavu propiše da se Predsjedništvo BiH sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije BiH, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske, ali nakon toga ne smije po bilo kom osnovu da u svojim zakonima vrši diskriminaciju među Srbima sa teritorije Republike Srpske, odnosno Bošnjacima ili Hrvatima sa teritorije Federacije BiH kada je riječ o ostvarivanju njihovog pasivnog biračkog prava.
Da stvari stoje na takav (i samo takav) način potvrđuju ne samo prethodno izložene činjenice i argumentacija, već i ustavnopravna praksa iz država koje su članice Evropske unije, što znači da je riječ o državama koje takođe imaju obavezu primjene Evropske konvencije o ljudskim pravima. Na primjer, u članu 1. važećeg ustava Republike Kipar propisano je da je Kipar nezavisna i suverena država sa predsjedničkim oblikom vladavine, u kojoj je šef države Grk kao predsjednik Republike (koga bira grčka zajednica), a Turčin je potpredsjednik Republike i bira ga turska zajednica. U članu 46. istog ustava je propisano da kiparska vlada (Savjet ministara) ima 10 ministara, od kojih je sedam ministara Grka, a troje moraju biti Turci. U članu 62. kiparskog ustava je propisano da Predstavnički dom Parlamenta Kipra ima 50 poslanika, od kojih 70% poslanika bira grčka zajednica, a 30% turska zajednica, svaka odvojeno jedna od druge, pri čemu kiparski parlament ima i gornji dom (Dom zajednica - grčke, odnosno turske), u koji svaka od tih zajednica bira svoje predstavnike. Može se navesti i primjer Kraljevine Belgije. Kratko, samo ilustracije radi, navešću član 67. belgijskog ustava, u kojem je uređen sastav Senata kao gornjeg doma belgijskog parlamenta. Suština odredaba tog člana svodi se na to da u Senatu moraju biti predstavljene etničke grupe - Flamanci i Valonci.
Dakle, očigledno je da primjeri Kipra i Belgije dokazuju pravo država članica Evropske unije i potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima da svojim zakonima uređuju aktivno i pasivno biračko pravo za izbor zakonodavnih i drugih organa javne vlasti, na način koji izlazi u susret potrebama tih država. Time se obezbjeđuju mir, suživot i tolerancija tih etnički snažno podijeljenih država, a time i njihovo normalno funkcionisanje na način koji je jedino moguć, čime se ne povređuje nijedna odredba Evropske konvencije o ljudskim pravima. Pa kad je tako u slučaju Kipra i Belgije, onda to jednako treba da važi i za BiH, jer između nje i tih država nema nikakve razlike u tom pogledu.
Nažalost, ono o čemu je prethodno bilo riječi dokazuje kako Evropski sud za ljudska prava ima dvostruke aršine. Jedan od tih aršina važi samo za nas i, suštinski gledano, predstavlja istinski Damoklov mač nad Republikom Srpskom. Za druge države isti taj sud ima sasvim druge aršine, što nikako ne služi na čast toj instituciji.
(Autor je redovni profesor ustavnog prava)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.