Kolumne

Politika kao nužan začin

Da, reč je o otporu i buntu ljudi, čak i kada su nesvesni da pobuna, bilo građanski protest, bilo pokret pa i štrajk, ima sponu - ta reč je politika. S tim što taj najmanji zajednički sadržalac svih protesta može imati dva predznaka, kao i u matematici uostalom, pozitivan i negativan.

Dakle, već godinama na ovim prostorima, a naravno i mnogo šire, imamo proleća, demonstracije, imamo proteste protiv diktatura, zbog ubistava, protiv rušenja fizičkih i duhovnih obeležja gradova, sela, planina i reka, žute i ine prsluke, crne marame.

Sve češće ih vode mahom mladi i nešto malo manje mladi, sazivajući se preko društvenih mreža i nešto putem ono malo tradicionalnih medija koji ne bagatelišu proteste, a najređe to čine kao u dobra stara vremena, direktno, licem u lice.

Povodi su, rekosmo, razni; od sumnje u izborne radnje i rezultate, preko nekih zakonskih rešenja koja čitave grupe ljudi stavljaju u podređen položaj ili pomenutih huliganskih rušenja kao što je bila Savamala u Beogradu - sve do krajnje dramatičnih smrti kakve su ona nerazjašnjena mladića Davida Dragičevića u Banjaluci, još nerazjašnjena Olivera Ivanovića u Kosovskoj Mitrovici ili, na sreću po posledicama manje strašan ali nesumnjivo težak, fizički napad na Borka Stefanovića, jednog od opozicionara u Srbiji. (Ta metalna štangla nije bila učinkovita kao sve ono što je Davida već davno odaslalo na drugi svet i set metaka u Oliverov potiljak.)

Protesti su tu gola činjenica. Usmereni su, a gde bi drugo, nego protiv vlasti. Tamo i ovde. Jer, vlast je ta koja određuje koliko će listića biti ubačeno u koju kutiju, bez obzira što odavno nisu u igri one "ćorave", koga valja "opomenuti", kako i čime, protiv koga dići optužnicu, koga zatući, koga samo mlatnuti. I još više, vlast određuje koga treba istraživati, a koga ne, čiju smrt tretirati kao incident kakav se svuda događa, nesrećan slučaj, a čiji tvit dići na nivo nacionalne opasnosti i katastrofe.

Vlast je vlast, može joj se, drži i vuče sve poluge, zlatne i gvozdene, ima konce i lutke, a lutke imaju tajne i želje pa im konci i ne padaju teško, čak i kad se njihov upravitelj promeni... I sve se to ne odnosi samo na aktuelne vlasti, već na manje-više sve koji nam dolaze kao sudbina koju bez ćorave kutije biramo, zavedeni obećanjem da će "nešto biti i za nas" ili duhovno i mentalno umrtvljeni činjenicom da nikad, ama baš nikad nije bilo to što se nudi. Ni približno.

Zato se kaže da su "svi oni isti", a "oni" su političari, posebno kad su vladajući. I nema tu nekog posebnog spora, sa manje ili više stila i manje ili više egzekutivnih sposobnosti i jesu slični, a često baš i isti. Takvi su do zla boga samouvereni u odluci da vode naše živote i sudbine, hrabreći i istovremeno tešeći se težinom sopstvenog izbora (da vode državu/e) i suočavaju se "nasleđenim jadom" koji se sručio na njihova patriotska pleća. Ne ljudski jad, bedu, siromaštvo, zločine, ne, nego onaj uopšteniji koji zovu korupcija, na primer, neprijatelji sa svih strana...

Za njih su živi ljudi tek brojevi koji bi trebalo da im odaju priznanje tako što će zaokružiti jedno ime.

I jednu stranku, koja dođe nešto kao oreol oko imena, zaštitni bedem i gromobranska mreža. Jer, ma koliko bilo ko od nas prezirao partije, leve, desne, centrističke, klerikalne, monarhističke, radikalne ili anarhističke, stranka je najbolji mehanizam da se popnu na vrh. I da se tamo održe što je moguće duže. Uz pomoć štangle, novca, metle, rejtinga, medija, populizma, pa i ponekog rata ako treba.

I u novoj sve više virtuelnoj životnoj eri stranka je, nema sumnje, ostala vrhunski protočni bojler kroz koji se jurišnici i poslušnici razliju na sve strane, razmile po svim mogućim i nemogućim mestašcima sa kojih će, svejedno im je, izvršavati naređenja, povlačiti konce ili biti tek mali prst Pinokiove leve noge, ne baš slepo crevo, ali tu negde. Stranka je tu i kad treba dići štanglu, bez zazora, jer onaj u čiji potiljak udarac stiže sam zna bolje šta je skrivio nego što zna zlosretnik koji štanglu poteže. On i stranka su tu da naplate krivnju. Udarenog.

Veliki je to mehanizam, ogroman; stranka najbolje zna kad i gde valja ubaciti neku javnu nabavku, smestiti konkurs, izmisliti radno mesto, osmisliti vajnu funkciju, ma čitavu službu... Doneti zakon, uredbu, naredbu. Dodajte sve što nam padne na pamet, od uputa za porodilište, preko socijalne pomoći i građevinskih dozvola, do stipendija i, daleko bilo, novca za lečenje teško obolelih. Stranka odlučuje. Ne zbog toga što je u toj nekoj stranci neko stvarno bolji, upućeniji, napredniji, jači i pametniji od drugih, nego zato što je zajahao baš tu poziciju.

Zbog toga ono malo ljudi koji imaju integritet ili bar unutrašnju potrebu da kažu "ne, dosta je" i pobune se javno - ne podnose stranke. Štaviše, ne podnose politiku samu po sebi, jer je politika poistovećena sa stranačkim jurišnicima, poslušnicima i interesima. Vođama i njihovim doglavnicima, zlom koje se razliva. I sa "dobrim" koje neke zahvata, sitno kao mestašce u državnoj administraciji za svastiku, diplomica za zeta, konzulat za sina... Stranka se pobrine za sve.

Paradoks je što ne greše ni oni koji ih preziru, ni oni koji im služe. Uostalom, da stranka i njen vođa nisu najvažniji zar se novoizabrani predsednici na našim jadnim prostorima ne bi odricali svoje uže, partijske prirode i podnosili ostavke na lidersku poziciju u strankama? Ne samo zato što to propisuju ustavi i zakoni, nego nekako bi bilo logično; predsedniku države moraju biti svi isti, ne samo oni na čijim plećima je izglasan. No to - otklon od partije - podsetimo, omaklo se samo Tomislavu Nikoliću pre nekoliko godina i ubrzo ga je stigla kazna za greh neopreznog prepuštanja izvora svoje snage drugome.

Isto je tako i u, da se ne lažemo, onom svetu kom zavidimo, uključujući Ameriku i Rusiju. I tamo su stranke i lideri bog i batina, građani se okupljaju, pište, zvižde, ponekad se i tuku, ali malo šta zaista protresu. Naprosto - nisu dovoljno organizovani, nemaju infrastrukturu i logistiku.

E, sad, neko mnogo pametniji od vaše hroničarke morao bi da odgovori na pitanje zašto ljudi, hrabri i odvažni da se suprotstave vlastima, misle da će uspeti samo ako i sami nisu organizovani i ako tvrde da su nepolitički ili čak apolitički? Zbog toga što su sve stranke iste i što je politika sumnjiva rabota? Ima sijaset dokaza da ne greše, ali demantuje ih novija politička istorija koja pokazuje da građanski pokreti i protesti i kad su im povodi i motivi nesporni naprosto ne uspevaju ako nemaju onaj nužni začin - politiku.

Ili, kako napisa nekada davno Esad Ćimić - politika kao sudbina.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije