Činjenica da prosječan radnik ne štedi dovoljno za starost je opšte poznata, te za posljedicu ne može da priušti adekvatan životni standard samo od "državne penzije".
Uz produženje životnog vijeka i ostalih demografskih okolnosti, oslanjanje na "privatne penzije" postaje sve značajnije. Automatski pristup u penzijske fondove je dizajniran tako da radnici koji zadovoljavaju određene uslove da steknu pravo na "privatnu penziju", tj. da postanu članovi nekog penzijskog plana, ne moraju sami da preuzimaju nikakve dodatne korake kako bi počeli da štede.
Automatsko uključivanje zaposlenih u penzijske planove nije nov koncept. Vlade različitih zemalja su u prethodnim periodima donosile ovakva zakonska rešenja: Australija 1992, Izrael 2007, Velika Britanija 2012. godine. Osnovni motiv za ove korake je što se tokom godina uvidjelo da stopa participacije u dobrovoljnim penzijskim planovima jednostavno nije bila dovoljna da se obezbijede dugoročna održivost i dovoljni prihodi u starosti, kao i da je obuhvat određenih djelatnosti bio izrazito nizak (uslužne djelatnosti, mala i srednja preduzeća itd.). U zemljama koje su uvele, ili planiraju da uvedu, sistem automatskog učlanjenja u penzijske planove (Danska, Poljska, Irska itd.), i od poslodavca i od zaposlenog se očekuje da uplaćuje doprinose za penziju. Na primjer, od uvođenja ovog sistema, stopa participacije radne snage u dodatnim oblicima penzijske štednje u Velikoj Britaniji se sa 52% u 2012. godini povećala na 87% u 2017. godini.
Dvije osnovne karakteristike o kojima se vodi računa prilikom uvođenja ovakvog načina organizovanja penzijskih planova su: stopa doprinosa i mogućnost zaposlenog da, iako je učlanjen u penzijski plan, može da napusti plan. Iznos doprinosa varira, ali ono što je primjetno, kao trend, je da se počinje sa stopom doprinosa koja je relativno skromna sa idejom da se te stope i za poslodavce i za zaposlene postepeno podižu sa relativno niskih nivoa. Ovakvo rješenje je ključno da bi se, prije svega, stvorila kultura i navika štednje, te postepenim povećavanjem stopa doprinosa došlo do značajnih sredstava za penzijsku štednju. Ukoliko bi se opcija uvođenja automatskog članstva u penzijskim planovima uvela sa startnim, relativno visokim stopama doprinosa (5% do 10% bruto plate), to bi moglo imati negativan efekat kroz smanjenje trenutnog raspoloživog dohotka radnika, na koji nije spreman, povećanje zaduženja, te na kraju njegovo potpuno odustanje od penzijske štednje. Mogućnost izlaska iz penzijskog plana nakon automatskog učlanjenja uvijek postoji kao opcija, jer, iako je penzijska štednja svima potrebna, postoje pojedinci koji u datom trenutku nemaju dovoljan raspoloživi dohodak i dodatno smanjenje tekućih primanja bi moglo da poveća njihovu zaduženost. Sa druge strane, ostaje bojazan da oni koji mogu sebi da priušte da štede za penziju, mogu jednostavno da zanemare tu mogućnost/obavezu.
Dosadašnja iskustva pokazuju da pojedinci koji započnu štednju za starost putem automatskog pristupa u penzijske planove u najvećem broju slučajeva ne istupaju iz tih planova, posebno u slučajevima kada je njihov individualni penzijski doprinos praćen određenom stimulativnom uplatom poslodavca i/ili poreskim stimulacijama od strane države. Takođe, mlađi radnici su obično manje skloni istupanju iz penzijskog plana u odnosu na starije radnike, kojima je vremenski horizont za štednju znatno kraći, te ne mogu ostvariti značajna sredstva ovim vidom štednje.
Pored očigledne potrebe za masovnim obuhvatom i prihvaćenošću nekog vida štednje, kojom bi se kompenzovao pad standarda (i mogućnost gubitka dostojanstva zbog toga) prilikom odlaska u penziju, sistem automatskog uključivanja u penzijske planove je nailazio na otpore od strane sindikata, budući da je podrazumijevao smanjenje tekućih raspoloživih dohodaka zaposlenih, bez obzira na benefite u budućnosti, ali i poslodavaca, koji su izdvajanjem za svoje zaposlene dijela penzijskog doprinosa bili suočeni sa novim troškovima poslovanja. U ovom ranom periodu razvoja svijesti o potrebi štednje za dodatnu penziju, automatsko uključivanje zaposlenih u penzijske planove kod nas je optimalno propisati samo u situaciji kada radnik bezuslovno dobija od poslodavca dio dobrovoljnog penzijskog doprinosa, bez njegove obaveze da izdvaja dio svog raspoloživog (bruto) dohotka.
Dodatna štednja za penziju u zemljama koje su prihvatile ovaj način ogranizovanja je postala standard prihvaćen od najširih slojeva stanovništva, jer je prestala biti rezervisana samo za one bogatije, obrazovanije ili zaposlene u određenim sektorima privrede. Privatna penzija ne treba da bude privilegija, već nešto što svaki pojedinac može sebi da priušti kako bi imao dodatna primanja u starosti, pored državne penzije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.