Kolumne

Vjeronauka u srednjim školama u Republici Srpskoj

Dejan Mačković
Dejan Mačković

Povratak vjeronauke u srednje škole u Srpskoj izazvao je gomilu negativnih komentara, koji su često na ivici govora mržnje i uvredljivi prije svega Pravoslavnoj crkvi, a potom i drugim vjerskim zajednicama.

Sljedbenici onih koji su izbacili vjeronauku 1946. godine od svojih uzora jedino se razlikuju po tome što sad ne mogu nikoga da strijeljaju, ili pošalju na robiju, dok su na nivou argumentacije i pristojnosti ostali na istom nivou političkih komesara iz tog doba. Zapravo, argumentacija koja je iznesena je sramotna, jeftina i infantilna, a povrh svega u potpunosti negira svjetsku i evropsku praksu. Diskusija o vjeronauci pretvorila se u diskusiju o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenom položaju u društvu. U slijepoj mržnji protivnici su zaboravili (ili ne znaju) da vjera stvara kult, iz koga pak izlazi kultura, a koja je jedan od temelja nacije, bilo koje. Stoga je poznavanje vjere conditio sine qua non za poznavanje kulture. To je, naravno, jasno svima u razvijenom svijetu, te se upravo zato vjeronauka izučava u školama u skoro svim zemljama EU i ostatku naprednog svijeta. Čudno je kako niko u Engleskoj, Njemačkoj ili Španiji ne misli da vjeronauka zaglupljuje djecu, ili da crkva Švedske pravi od djece fundamentaliste, te da bi vjeronauku trebalo zamijeniti nekim drugim predmetom. Jedino što je dobro u ovoj jalovoj diskusiji jeste da se Republika Srpska konačno projavila kao pluralističko društvo ravnočasno sa svojim susjedima u Zagrebu i Beogradu, u kojima ne manjka raznovrsnih mišljenja.

Poseban podsmijeh kod svakoga ko je išao u školu izaziva navodna zabrinutost takozvane i samoproglašene "stručne javnosti" - pojedinih profesora, nekih psihologa, pedagoga, udruženja, nevladinih organizacija, itd, zbog uvođenja vjeronauke u srednje škole, a koji su od cjelokupne propasti srpske prosvjete izabrali da jedino diskutuju o vjeronauci. Srpska škola je upravo od te gorepomenute klike i koncipirana i organizovana kao višegodišnji zatvor za djecu, dok roditelji rade. Od djece se u današnjoj školi očekuje samo da budu prisutna. Koncept srpske škole je danas totalno prevaziđen jer je podešen za rano industrijsko doba, početak ranog kapitalizma, kada je radnik morao da bude obučen prvenstveno da sluša autoritet i bespogovorno izvršava naredbe pretpostavljenog u fabrici. (Ustani, sjedi, digni ruku, idi tamo, ćuti, slušaj itd.). Bilo kakva inicijativa, mašta, akcija strogo je kažnjena i prezrena upravo od "stručne javnosti". Pripremanje đaka za život i poslove u 21. vijeku, kada se traži brzo mišljenje, reakcija, ideja, diskusija, rješenje problema - trenutno nije prioritet našeg školstva. Djeca sa takvim intencijama su ocijenjena kao nemirna, neposlušna i najčešće ocijenjena negativno. Škola na Zapadu funkcioniše na sasvim drugim principima.

Zapravo, jedini predmet u srpskoj školi koji bar malo liči na školu u razvijenom dijelu Evrope jeste vjeronauka, stoga je protivljenje povratku vjeronauke dokaz da naša "stručna javnost" nema pojma kako izgleda moderna evropska škola. Vjeronauka je jedino mjesto gdje djeca nisu pod klasičnim pritiskom ocjenjivanja, neprestanog stresa i suđenja zbog sposobnosti ili nesposobnosti memorisanja prevaziđenih i nebitnih podataka koji se mogu pronaći sa dva klika na internetu, gdje mogu da slobodno diskutuju, smiju se, pjevaju, pitaju, pronalaze, pa čak i odbiju ili negiraju i Boga i vjeru, što nije rijetko slučaj. Dok prvačići u Finskoj uče vjeronauku, istovremeno neće učiti da pišu rukom do kasnijih razreda jer kad oni krenu na posao, ništa značajno se ionako više neće pisati rukom. Istovremeno, naša "stručna javnost" mašta o zamjeni vjeronauke informatikom - potpuno ignorišući činjenicu da su današnja djeca odrasla uz mobilni telefon i touch screen, i da se u informatiku razumiju bar tri puta više nego "stručna javnost" koja u svojim marksističkim školama nije imala taj predmet pa im djeluje egzotično i napredno. Ova samoproglašena "stručna javnost" koja je protiv vraćanja vjeronauke jeste manjina, ali je očito najiskompleksiraniji dio srpske prosvjete, gdje se još suština guši formom, gdje se gleda da li djeca persiraju profesoru, kako su obučena, ko su im roditelji, gdje se djeca posmatraju kao objekti i praznoglavci koje treba napuniti odgovarajućom ideologijom, itd, sve stvari koje su prevaziđene još prije 30 godina na Zapadu. Njima smeta što djeca vole vjeronauku, vole vjeroučitelje, smiju se i raduju, te je to nepoželjno, jer djeca u zatvoru zvani škola moraju da budu tužna i prestrašena i moraju da mrze. Oni se zabrinuto pitaju zašto će u Ekonomskoj školi ili Poljoprivrednoj školi vjeronauka? Jednako se pitaju šta će im muzika, umjetnost, književnost? I time nesvjesno propagiraju svoj stav da su ljudi beslovesne životinje koje ne treba da misle svojom glavom i gledaju gore, pitaju, maštaju i, u konačnici, glasaju za koga žele i žive kako žele. Sloboda koju propagira vjeronauka je, zapravo, problem. Ti mladi ljudi sve svoje izbore treba da prepuste "stručnoj javnosti" po bilo kojoj temi - to je posljednja i cjelokupna poruka protivnika vjeronauke. Nemate vi šta da mislite, mi mislimo za vas.

Bilo bi zaista dobro kad bi naša "stručna javnost" energiju koju je uložila u napad na vraćanje vjeronauke uložila takođe u cjelokupnu modernizaciju koncepta školstva u Republici Srpskoj. Umjesto kritike i negativnosti, konkretni prijedlozi i pozitivan duh. Međutim, čini se da su upravo marksistička zatucanost, pesimizam i neosjetljivost za bilo kakvu drugu realnost izuzev materijalne, izazvali stvaralačku blokadu, te je mržnja prema vjeri onemogućila bilo kakve konstruktive pristupe i prijedloge. Protivnici vjeronauke ne znaju da Crkva po svojoj definiciji znači sabrani narod, te da je u takvom konceptu nemoguće da narod indoktrinira sam sebe. Druga je stvar što kritičari, ne poznavajući strukturu Crkve, pod Crkvom podrazumijevaju samo one koji nose mantiju, a sve ostale gledaju kao ovce, kojima neko treba da soli pamet i daje upute šta i kako da misle. U suštini stvari, osnovni problem je psihološka projekcija i suluda ideja da će Crkva indoktrinirati i ispirati mozak djeci, jednako kako su to komunisti radili u svojim školama. Međutim, šta god mi mislili o srpskoj crkvi, mora se priznati da je Srpska pravoslavna crkva kod Srba možda jedini, a ako ne onda svakako najveći, prostor javne slobode misli i djelovanja u kome svako može da izrazi svoje mišljenje. Tu nema indoktrinacije, diktature i tiranije. Svako ko prati teologiju kao nauku (da, teologija je svuda nauka sem u Sjevernoj Koreji i "stručnoj javnosti" Srpske) može nedvosmisleno da se uvjeri da je upravo sloboda mišljenja i pravo na slobodu govora najveća vrijednost koju je iznjedrila srpska crkva. Po crkvenim novinama i časopisima, tribinama, skupovima, episkopi kritikuju patrijarha, studenti profesore, popovi se dopisuju sa vladikama, monahinje, laici iskazuju svoja mišljenja, slaganja, neslaganja, itd. U srpskoj crkvi diskutuje se o svemu, nema drame, nema tabu tema - Kosovo, NATO, vjera, politika, društvo, kultura, bogosluženje i sve što ljudski um može da zamisli. Taj dijapazon tema, duh slobode misli i govora, demokratije se prenosi i na vjeroučitelje, i onda preko vjeronauke na đake. Kamo sreće da su oni koji su plaćeni (ili još gore ako nisu) da kritikuju povratak vjeronauke u tolikoj slobodi prema svojim nalogodavcima te da mogu da jasno i glasno kažu svoje stvarno mišljenje, kao onako kako "jedan zatucani i neprosvećeni sin Crkve" može da saspe u lice svom episkopu ili patrijarhu.

Crkva već dvije hiljade godina vjeronaukom uči da u osnovnom trebamo da imamo jedinstvo, u svim razlikama slobodu, a u svemu i nad svim ljubav (sv. Avgustin). Ukoliko samo ovo naučimo našu djecu vjeronauka je uspjela da od malih Srba napravi sinove svjetlosti, jake, hrabre i sposobne ljude za 21. vijek, a ne djecu propasti i tame koja će čekati večernje vijesti da im neka druga i nova "stručna javnost" da mišljenje.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije