Književnost

Autori književno-likovne brošure "Jezikolovac": Djecu treba učiti da maštarije nisu svaštarije

Autori književno-likovne brošure "Jezikolovac": Djecu treba učiti da maštarije nisu svaštarije
Foto: N.N. | Autori književno-likovne brošure "Jezikolovac": Djecu treba učiti da maštarije nisu svaštarije

​Postoji bezbroj načina da se nauče pravopisna pravila, a najlakši su oni zabavni. Tako bar tvrde iz Udruženja lektora Republike Srpske, koje je ovih dana uz pomoć grada Banjaluka objavilo književno-likovnu brošuru s pravopisnim rješenjima pod nazivom "Jezikolovac".

Riječ je o knjizi pjesama za djecu vrtićkog i osnovnoškolskog uzrasta, koja za temu ima pravopis srpskog jezika, a čiji su autori Aleksandra Savić te lektori "Nezavisnih" Milena Urukalo i Saša Ćetojević. Ova trojka imala je pomoć i ilustratora Bojana Jokanovića, što knjigu čini prijemčivijom za mališane. Ipak, da bi do ruku mališana dospjela ova knjiga, potrebno je najprije da je pročitaju ljudi koji se bave pedagoškim radom i učine je dostupnom u školama. Da li će uskoro do toga doći i da li je to bio i cilj autora, govorili su za "Nezavisne novine".

NN: Za početak, recite nam nešto više o Udruženju lektora Republike Srpske, kada je osnovano i koji su njegovi ciljevi?

SAVIĆ: Udruženje lektora Republike Srpske osnovano je prošle godine u februaru. To je prvo ovakvo udruženje u Republici Srpskoj, a koliko znam i u regionu. Njegov cilj je promovisanje lijepog i pravilnog pisanja i govorenja, srpskog jezika i književnosti, kao i cjelokupne kulture našeg naroda. Ono što je takođe važno, njegov cilj je i da okuplja lektore i sve one koji se bave poslovima koji uključuju brigu o jeziku. Lektori su prilično potcijenjena kategorija pa je i to bio jedan od razloga našeg okupljanja - da pokažemo koliko rada, truda i strpljenja zahtijeva briga o jeziku, ali i koliko je taj posao inspirativan i plodonosan.

NN: Književno-likovna brošura "Jezikolovac" proizvod je jedne od prvih akcija Udruženja lektora Republike Srpske. Da li ste zadovoljni objavljenom knjigom i da li je njenim objavljivanjem ispunjena misija ili tek krećete s promocijom po školama?

URUKALO: Ova brošura je za nas bila srećna misao. Pisanje stihova za djecu je pravo zadovoljstvo. Ideja me oduševila čim sam saznala za nju jer nemaš često priliku da nešto pišeš s osmijehom na licu, a ovaj put je to bio slučaj. Zamisao je bila da zabavimo naše mališane i da ih pritom nešto naučimo. Pošto je brošura pisana za djecu vrtićkog i osnovnoškolskog uzrasta, mi smo odlučili da im pomognemo da razumiju naš jezik, ali i da im ukažemo na važnost drugarstva, lijepog ponašanja, manira... Nadamo se da je ovo tek početak.

ĆETOJEVIĆ: Znate kako kažu sportisti kada ostvare dobar rezultat, a u isto vrijeme žele da budu skromni: Uvijek može bolje. Ovdje je baš tako. S obzirom na to da je brošura naš prvenac ovog tipa, rekao bih da je ona sasvim solidno urađena. Poneki nedostatak može svakom i svagdje da se nađe, ali kada u obzir uzmemo pozitivne reakcije djece koja su je čitala i njihovih roditelja, to nam daje veliku satisfakciju. Što se tiče ispunjenja misije, podjela u školama ne znači ništa ako ovih tridesetak pjesmica ne pročitaju ljudi koji se bave pedagoškim radom i praktično ne upotrijebe bar jednu od njih. Kad se to dogodi, tek onda možemo reći da je misija počela.

NN: S obzirom na to da vas dosad nismo poznavali kao pjesnike za djecu, recite nam koliko vam je bilo teško ispisati ove stihove te da li se poezijom bavite odranije ili ste počeli za potrebe ove brošure.

SAVIĆ: Meni je bilo poteško jer je ovo prvi put da pišem ovakve pjesme, a i ja sam ih napisala tek nekoliko. Milena i Saša su me oduševili, smatram da su istinski talentovani za pisanje, a osim toga imaju veliko dugogodišnje iskustvo s primjenom pravopisnih pravila u praksi, pa je ovo bio pun pogodak. Ljudi su već primijetili njihov talenat i bila bi šteta da se ne nastave baviti pisanjem.

URUKALO: Mislim da su djeca najzahvalnija, a ujedno i najizazovnija publika iz prostog razloga što kod njih nema foliranja. Oni su apsolutno iskreni. Odrasla osoba vam može iz kurtoazije reći da joj se sviđa nešto što ste uradili, iako tako zapravo ne misli, ali klinci ne. Za njih baš moraš da se potrudiš da ih pridobiješ.

Prvi susret s pisanjem za djecu se desio kada je bila priredba povodom Nikoljdana. Neki roditelji su predložili da njihova djeca recituju Puškina, što se meni nije dopalo jer sam mislila da to nije adekvatno niti za njihov uzrast (šestogodišnjaci) niti mi se uklapalo s Nikoljdanom. I onda sam ja došla kući, sjela za sto i sama napisala pjesmu za koju mi se učinilo da odgovara prilici. Reakcije nakon priredbe su bile sjajne.

NN: Knjiga je nastala u želji da se jezik približi djeci na zabavan način. Da li smatrate da način izučavanja jezika po školama nije prilagođen današnjem vremenu?

ĆETOJEVIĆ: Moja supruga čuvala je predškolsku i školsku djecu i kod nas i u inostranstvu, to joj je bio posao jedno vrijeme. Od nje sam naučio da djeca najviše vole dvije stvari, a to su njihove maštarije i jednostavan poredak, to jest postojanje nekog vida autoriteta koji služi tome da maštarije ne postanu svaštarije. Ako učitelj ili nastavnik ima talenat da pronađe pravi omjer između ove dvije stvari, a to je veoma bitno baš u nastavi o jeziku, njemu ni vrijeme ni plan ni program ni neki stručnjaci i zavodi ne mogu pokvariti posao. Nažalost, danas je taj talenat prilično potcijenjen, a mi, između ostalog, pokušavamo da ukažemo na tu nepravdu.

NN: Po vašim iskustvima, da li je pismenost na višem nivou među mlađom ili starijom djecom? Ovo pitam iz razloga što se u srednjim stručnim školama uglavnom zanemaruje jezik na uštrb književnosti.

URUKALO: Pismeni smo onoliko koliko to želimo da budemo. Neke osobe apsolutno ne mare za svoj jezik, nije im bitno koliko ga poznaju ni kako se izražavaju, niti da li to rade ispravno, a neki, opet, rade na tome i stalo im je da pišu i govore ispravno. Za to lijek postoji - knjige. Potrebno je čitati jer time bogatimo fond riječi, otkrivamo jezičku pravilnost, obogaćujemo se u svakom smislu. To je klasično ulaganje u sebe. Pritom je jako važno odabrati kvalitetne knjige, dobro štivo, jer nije nebitno šta čitate. A toliko je mnogo prekrasnih knjiga...

NN: Koje su najčešće pravopisne greške?

SAVIĆ: U svakom stilu postoji grupa najčešćih pravopisnih grešaka - u naučnom stilu su na primjer jedne, a u novinarstvu druge, zavisi od toga o čemu se piše. Ja, međutim, ne volim govoriti o greškama. Najveći problem i naš najteži zadatak je ubijediti ljude da misle o svom jeziku i da su dovoljno naučeni i osviješćeni da primijete grešku. Pravilo se poslije lako nauči. Istakla bih nedavni primjer pravopisne greške koju je napravio jedan brend koji dolazi u naš grad. Nakon intervencije nekoliko ljudi na društvenim mrežama, koji čak i nisu lektori, greška je ispravljena. To je i suština brige o jeziku.

ĆETOJEVIĆ: Uh, ima ih zaista i tamo gdje ne biste ni pomislili da se mogu naći. Recimo da ljudi najčešće griješe u zamjeni jata, to jest u pisanju ijekavskog izgovora. Znate, tu sam nailazio na svakakva čuda koja baš paraju uši, tipa "griješka", "provijera" ili "vrijemenski", čak i u riječi stranog porijekla neko je vidio jat i napisao "rijezultat". Što se mene tiče, najteže je naučiti ljude pravilnom pisanju priloga (da ne bude zabune, ovdje mislim na vrstu riječi) i moram priznati da to treba bolje standardizovati, jer nema dana da ni sam ne posegnem za knjigom i provjerim kako se pišu određeni prilozi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije