Književnost

Damir Karakaš za "Nezavisne": Lična nesreća pretočena u knjigu je lijek

Damir Karakaš za "Nezavisne": Lična nesreća pretočena u knjigu je lijek
Foto: Tone Stojko | Damir Karakaš za "Nezavisne": Lična nesreća pretočena u knjigu je terapija i lijek

Čast mi je što sam dobitnik nagrade koja nosi ime po velikom piscu koji je i formativno važan za moje pisanje i čijim se knjigama stalno iznova vraćam. Meša Selimović je bio jako važan kod pisanja ovog romana, jer tko od pisaca može bolje pisati o traumi od njega.

Slušao sam pažljivo njegove savjete, primjerice, kako u ovakvim slučajevima pisac treba biti strpljiv te probati naći emociju koja će se pretvoriti u opće. Zato taj moj roman nije više o meni, nego o nama, iako sam ga posvetio svojim trima kćerima. Rekao je ovo u razgovoru za "Nezavisne" Damir Karakaš, autor romana "Okretište", kojem je u Tuzli dodijeljena nagrada "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske u 2021. godini.

U ovom romanu autor se ogolio i kroz alter ego govorio o traumatičnom iskustvu i njegovim posljedicama. Naime, Karakaš je prije nekoliko godina fizički napadnut na tramvajskoj okretnici na ulici, ispred zgrade u kojoj živi, nakon čega se u bolnici borio za život. Postojao je ove godine "znak pored puta" koji je govorio Karakašu da bi baš on mogao da dobije nagradu "Meša Selimović".

"Već nekoliko puta sam bio u finalima nagrade. Konkurencija u finalu ove godine bila je baš jaka. David Albahari, dobitnik 'Frica', Damir Uzunović, odlični Staša Aras i mladi Ilija Đurović. Majka moje žene u Zadru sređivala je staru kuću ženine bake i među svim stvarima pronašla staro izdanje jedne Mešine knjige. Nazvala me i rekla da je to znak da ću ove godine dobiti nagradu. Tko zna, možda je i to malo pomoglo", kroz smijeh je rekao Karakaš.

NN: Kakvo je Vaše mišljenje o Meši Selimoviću, po kojem nagrada nosi ime?

KARAKAŠ: Nesumnjivo, Meša je jedan od, kako se to kolokvijalno kaže, najkičmenijih pisaca na ovim našim prostorima. Što se tiče same književnosti, on je mudrac. Puno je radio na sebi, a to je također nešto što se od njega može naučiti. Primjerice, ja sam od njega naučio koliko je važno razvijati svoj književni jezik i ovladati zanatom da bih što bolje mogao realizirati svoje ideje. Zato često volim reći mladim piscima ono što je govorio i Puškin, kako je trud također talent. Treba puno čitati, danas čak i neki pisci malo čitaju. Bez čitanja nema pisanja, a neki toliko puno pišu da nemaju vremena ni svoje pročitati. Zato imamo jako puno proizvođača teksta, a malo pisaca.

NN: Možete li da povučete paralelu između trauma koje su se u životu dogodile Selimoviću i Vama?

KARAKAŠ: Ja sam skoro izgubio život, danima sam bio u šok-sobi bolnice "Rebro" u Zagrebu, ostao sam bez jednog vitalnog organa. Više se činilo da ću na onaj svijet nego da ću preživjeti, čak su se i neki liječnici čudili. Ali prošao sam dotad svašta u životu. Rat, zatvor, a imao sam gadnih ožiljaka po tijelu i prije toga, tako da mi je to iskustvo i vjerojatno urođena lička izdržljivost pomogla. Meša je imao jednu drugačiju traumu, no što općenito u književnosti znači ovakav za mene i moju familiju strašan događaj, koji mi još i danas, nakon više godina, izgleda kao ružan san? Netko može preživjeti strijeljanje pa o tome napisati loš roman, a netko može gledati pile kako se peče u pećnici i napraviti o tome dobar roman.

NN: S obzirom na to da u knjizi obrađujete traumu koja Vam se desila, da li kroz fokus na jezik i stvaranjem vanrednih metafora i neobičajenih konstrukcija kod čitaoca želite proizvesti neki efekat ili je to Vaš način koji Vam je potreban za stvaranje sopstvene distance između stvarnih i fiktivnih događaja kako biste mogli o njima pisati?

KARAKAŠ: Prije svega sam htio roman u kojem ću preko književnog teksta preuzeti kontrolu nad ovim događajem, zapravo roman u kojem nema ni crne kronike ni spektakla, niti tko, ni kako, ni zašto. To mi je bio izazov, a tu sam težište prebacio na jezik. Na taj način sam se, pišući bez tih svih događaja, u životu psihički izborio, iako sam bio svjestan da bi se u tom kodu eksploatacije nesreće roman odlično prodavao, no to me nije nimalo zanimalo. Za mene književnost nikad nije bila opisivanje događaja, već prije svega jezik, stil kojim mogu napraviti roman koji se bavi teškom psihofizičkom traumom protagonista, načinom njegova nošenja s njom i pronalaženjem mehanizama ponovnog vraćanja povjerenja u ljude i svakodnevicu.

NN: Koliko je bilo prostora između stvarnog incidenta i odluke da jedino što možete da uradite jeste da napišete knjigu kako biste nešto pozitivno izvukli iz svega?

KARAKAŠ: Pišući ovaj roman pokušavao sam odgovoriti na neka pitanja, isto tako sam dokazivao svaki dan sebi da nisam mrtav. Znao sam da je u životu, kao i u romanu, najbitnije da se uključim u svakodnevicu. Ta svakodnevica mi je predstavljala na neki način spas i utočište, na koncu konca i pobjedu, ako je ovdje uopće moguće govoriti o pobjedi, iako sam preživio, pa bi trebalo da slavim. Svakodnevica u ovome romanu nije manir, nego je isključivo u funkciji radnje.

NN: Da li ste morali ponovo sve te emocije proživljavati ili ste stvorili neko disocijalno stanje uma gdje glavnog junaka vidite kao filmskog lika i ne povezujete ga sa Vama lično?

KARAKAŠ: Da, to je bilo jako teško, vraćati se ponovno u pećinu u kojoj su demoni koji znaju vaše ime, ali pišući sam znao da imam jako malo municije i da svaki metak mora pogoditi točno u srce demona ako mislim uraditi ono što sam pisanjem ovoga romana započeo. Sad će još u režiji Dina Mustafića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu biti po "Okretištu" predstava na velikoj sceni. To ću isto morati na taj kazališni način preživjeti. Ali što da se radi, stisnut ću zube.

NN: Da li ste imali psihološku pomoć tokom toga procesa?

KARAKAŠ: Nisam, ali na neki način je ovaj roman, između ostalog, ispao svojevrsna terapija, književnost kao lijek, katalizator frustracije. Nešto kao način traženja puta pobjede dobra nad zlom, ljudskosti nad zvjerstvom. Moram biti iskren i reći da mi je uvijek bila odbojna ta priča o književnosti kao nekakvoj terapiji, ali ja doista ne znam kako bih sve ovo prebrodio da nije bilo književnosti. Sad vjerujem u literaturu koja je neophodna i koja može pomoći. Ali, što se tiče te nesreće koja se zbila, to može biti i jako inspirativno. Jer nesreća je bogatija od sreće. Sreća je sama sebi cilj, a nesreća bi se mogla pretvoriti u nešto drugo - knjigu, film, kazališnu predstavu. Osim toga, u "Odiseji" se kaže da su bogovi ljudima dali nesreću da bi imali što opjevati. Ono što se ne doživi u sebi, to nije duboko, ali iskustvo nesreće, to je prava škola života. Tako se stiče saznanje. Fjodor Mihajlovič Dostojevski je u tom iskustvu išao do krajnjih granica. Emil Mišel Cioran ga smatra za najvećeg pisca, s ogromnim nedostacima i sjajem svetosti.

NN: Da li ste razmišljali o osveti, kako čovjek umiri tu žeđ u sebi?

KARAKAŠ: "Okretište" je roman o barikadama, a one su nezgodno mjesto za umjetnika, jer onda samo vidiš metu. Ovaj roman je upravo i o stajanju na barikadama ili knjiga o njihovu rušenju. No, kako srušiti te barikade jer ključna prepreka bila je upravo osveta. U snovima mi još i sad dolaze djedovi, pradjedovi, a mi smo vojnička obitelj. Svi traže od mene da se osvetim. Gotovo uvijek im u snu obećam da ću ubiti, pa se budim u znoju. Poznato je da raspodjela nesreća, kao i darova na ovome našem svijetu nije ni poštena ni pravedna, ali postoji i neki viši oblik koji će jednom riješiti stvari. Barem je pisac Džozef Konrad u to vjerovao kada je napisao kako nije pravda ono što najbolje služi ljudima, nego su nezgoda, slučaj i sreća saveznici strpljivog vremena, da je to ono što donosi ujednačenu i obazrivu ravnotežu.

NN: Gdje mislite da je motiv napada na Vas?

KARAKAŠ: Ne želim ulaziti u paranoje, ali pada mi kod ovog pitanja na pamet i Mišel de Montenj, koji je kazao da bi nekoga razumio, moraš dugo i ljubopitljivo slijediti njegov trag. Ja sam taj trag neko vrijeme slijedio i uvijek bih dolazio do sotone, koji, kao što znamo, ima svoju misiju na zemlji da te uvjeri kako ne postoji. Nije prije napada bilo ništa konkretno, iako sam na prijetnje i uvrede navikao kao magarac na batine. Kad bih vam pričao što sam sve ove godine prolazio, trebalo bi nam 500 stranica.

 

Nisam ni ljevičar ni desničar

NN: Često se govori o Vašem političkom opredjeljenju. Ko ste Vi u stvari u tom smislu?

KARAKAŠ: Uvijek ponavljam, ja sam pisac, želim ispuniti svoju sudbinu pisca. A zna se da me u Hrvatskoj mnogi ne vole zbog mojih stavova, kažu ljevičarskih. Ali ja nisam ni ljevičar ni desničar, nikakve skupine me ne zanimaju, ne želim preuzimati odgovornost za te skupine, no ako volim sve ljude svijeta, ako tome učim i svoju djecu, ako me zanimaju ljudska prava, i zbog toga me, a to su za mene prije svega civilizacijski dosezi, netko naziva ljevičarom, onda ja jesam ljevičar.

 

Imao uspješnu turneju

NN: Kako ste prepoznati od strane publike u regionu, osjećate li se gdje god gostujete dobrodošlo?

KARAKAŠ: Evo, sad sam imao turneju, šalim se veću nego "Bijelo dugme" na vrhuncu slave po Jugoslaviji. Prošao sam puno gradova, svuda sam sjajno dočekan.

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije