BANJALUKA - Sto dvadeseta godišnjica smrti čovjeka koji je govorio da su istina i pravda u okovima prolazi mirno pored nas. Vaso Pelagić, velikan koji je donosio prosvećenje i zalagao se za jednakost, zauzvrat je proganjan i raščinjavan.
Od naroda slavljen, jer ga je, po sopstvenom uvjerenju, vodio zdravom razumu, a od vlasti zatvaran, jer je, kako su oni ocijenili, pisao "književna rugla i sumanutosti".
U zvaničnim optužnicama pisalo je da "rastura zabranjene knjige". Njegove knjige javno su spaljivane, a on je verbalno i fizički napadan. Rukopisi u kojima je pisalo da se samo "vladom tiranije mogu puniti džepovi", međutim, nisu gorjeli lako. Nije se dao ni on. Kao ljekar liječio je tijelo, a kao književni pregalac dušu.
Dešavalo se da činovnički batinaši koji ga presretnu na ulici iz fizičkog sukoba s njim izvuku deblji kraj. Bio bi to dodatni povod da pisac "Narodnih prava", odnosno onaj koji je "prestupnik i buntovnik i ko ruši red, mir, imanje, moral, vjeru i familiju", kako je njegova djela tumačila austrougarska, a bogami i srpska vlast, bude proglašen duševno oboljelim i zatvoren u ludnicu.
Tri hiljade bijesnih građana Beograda 1893. godine, kako je pisala štampa tog doba (Zanatlijski savez), navodno je napalo kamenjem bolnicu u kojoj je bio smješten Vaso Pelagić i odatle ga iznijelo na rukama govoreći "živeo" i "slava ti".
On se nije smirivao. Na kraju je, kako to obično biva kod nas, skončao okovan poput iste one istine i pravde za koje se borio.
Prema nekim izvorima bilo je to u Zabeli, kod Požarevca, u zatvoru koji je na zlu glasu i danas, 25. januara 1899. godine, a prema drugim na današnji dan, 6. fabruara, iste godine. Datumi, pogotovo za to vrijeme, nisu ni bitni.
Bitno je da znamo zbog čega su umovi poput Vase Pelagića i Petra Kočića važni, te da se zapitamo zašto su završavali na način nedostojan čovjeka? Važno je da se zamislimo da li smo na osnovu njihovog lika i djela išta naučili do danas? Na kraju krajeva, imamo li predstavu koliko je sačuvana uspomena na ime Vase Pelagića i šta on znači u sadašnjem vremenu?
Prošle godine grad Banjaluka u saradnji sa Narodnom i univerzitetskom bibliotekom Republike Srpske slavio je vijek i po od osnivanja Srpske čitaonice pri Banjalučkoj bogosloviji, koja je i uslovila kasniji nastanak biblioteke. Čak i osnovač te čitaonice Vaso Pelagić stidljivo je pominjan. O godišnjici njegove smrti ove godine ipak ni riječi. Jedno od rijetkih udruženja koje čuva uspomenu na lik i djelo narodnog tribuna u Banjaluci jeste Književna zajednica "Vaso Pelagić".
"Devedesetih godina, kada smo mi formirali Književnu zajednicu 'Vaso Pelagić', prigovarali su nam što smo uzeli njegovo ime kad je on bio takav, takav i takav. Tada je na vlasti bila ta nacionalna takozvana partija i ona je tome prilazila na drugi način. Bez obzira na to što se sve to događalo 1996. godine, bili smo uporni u tome da ostane i opstane Književna zajednica 'Vaso Pelagić' iz prostog razloga što smo željeli i u književno-čitalačkom krugu sačuvati njegovo ime i njegovo veličanstveno djelo", kazao je za "Nezavisne" Ranko Preradović Deda, književnik i predsjednik Književne zajednice "Vaso Pelagić".
Pelagić je danas, po Preradovićevim riječima, značajniji nego što je to bio u svoje doba. "Sve što je on uradio i sve što je napisao i kazao, bilo je na putu čovjekovog učvršćenja i ljudske vjere u bolje, u vremenu u kom je sve bilo neljudsko, baš kao što je i danas", govori Preradović, koji je u čast Vase Pelagića osnovao dvije književne nagrade. Riječ je o nagradama "Umovanje čistoga razuma", koja se dodjeljuje za satiru, i "Pelagićev runolist", koja se dodjeljuje za liriku i entuzijazam u literaturi. Prošlogodišnji dobitnik ovog potonjeg priznanja, književnik Nenad Grujičić, u besjedi o Vasi Pelagiću, između ostalog, uporedio je ovog pregaoca sa onima koji bi se na njega mogli ugledati danas.
"Danas nema srčanih tribuna poput Pelagića i Kočića, nema njihove čiste, svestrane i bezrezervne žrtve. Čast potencijalnim izuzecima, ali njihovi napori ostaju u zoni dnevnopolitičkih driblinga za treniranje strogoće uz aplauze u svome ataru, uvek uz lični interes. Današnjim tzv. liderima nedostaje talenat za duhovni podvig koji porađa viziju za materijalnu osnovu života i opstanka. Bez duhovnog kapaciteta na putu slobode i obnove, nema identiteta i kontinuiteta naroda. Posle potrošenog mandata u ravni dnevne politike, današnji lideri (čitaj: dileri politike) izgledaju kao porozne i prazne vreće na ulici, siva lica bez uticaja i značaja, namah u zaboravu, medijski opušci, bez suštog traga o svome postojanju. Kroz vreme, nemaju ni mrvu od portreta Pelagića i Kočića", istakao je Grujičić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.