"Benjaminovo pismo" je dnevnik majke koja se bavi važnim životnim pitanjima, koja su se iznenada našla na njenom putu.
Okosnica knjige je ljubav, a ta ljubav je spona sa mojom prethodnom knjigom "Čarobna igra ljubavi". "Benjaminovo pismo" je pismo različitih za one koje su manje različiti, koje mogu da shvate samo ljudi širokog srca i duha. Govori o bićima svjetlosti, odnosno o djeci s poteškoćama i njihovim majkama, koje su se našle u ovom nerijetko hladnom svijetu kako bi širile toplinu, vjeru u Boga i nadu. U knjizi su i odgovori na bezbroj pitanja koja se nameću u životima žena i majki.
Rekla je ovo za "Nezavisne" banjalučka književnica Edina Heldić Smailagić o svojoj prvoj proznoj knjizi "Benjaminovo pismo", koja je nedavno objavljena. Ranije je objavila zbirke pjesama "Tajna klopka" i "Čarobna igra ljubavi".
NN: Kada ste počeli da pišete "Benjaminovo pismo"?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Knjigu sam počela da pišem kao dnevnik kada sam prihvatila da moj mlađi sin ima odstupanja u razvoju. Tada nisam ni slutila da ću svoj dnevnik objaviti. Pisala sam ga kako bih sebi pomogla u Beogradu, u kojem sam se našla u potrazi za stručnjacima koji će mi objasniti kako da pomognem svome sinu. U Beogradu sam ostala dvije godine. Moj sin je, zahvaljujući svakodnevnim tretmanima kod logopeda i psihologa, tečno progovorio i danas se uspješno bori sa svim izazovima. Pisanje dnevnih zabilješki tokom dvije godine i poslije mi je pomoglo da prebrodim svoje najteže trenutke. Pokretač su bile i majke djece s poteškoćama, koje su uživale čitajući ih dok smo zajedno čekale djecu s tretmana. Jedna od njih mi je tada rekla da bi bilo lijepo i korisno da, umjesto pjesama, počnem da pišem priče o sebi, o njima, odnosno o životima majki djece sa poteškoćama i svim njihovim borbama. Da na taj način približim naš svijet svijetu onih čija djeca nemaju izazove u razvoju. Poslušala sam je. Podržavala me je i moja majka, koja je uvijek vjerovala u mene. Možda nikad ne bih objavila ovo "pismo" da mi ona to nije sugerisala po povratku iz Beograda.
NN: Koje su ideje i poruke knjige?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Ideja knjige je sadržana u riječima našeg velikana Meše Selimovića: "Mogao bih osvojiti svijet jednom rukom, dok me ti držiš za drugu." Tu rečenicu sam postavila kao bazičnu ideju odnosa majke i djeteta. Onog momenta kada majka uhvati svoje dijete za ruku, odnosno kada prihvati njegovu osobnost i različitost, tek tada dijete može da napreduje, razvija se i osvoji ovaj svijet zadržavajući svoj neobični šareni svijet unutar sebe. Tek tada ta dva svijeta mogu da se usklade. Kada majka optimistično prihvati izazov koji raste u njenom djetetu, može i ona sama da naraste, nadraste teškoće koje leže u izazovu i kao takva zasjeni svijet. Oni sve mogu kada se čvrsto i s ljubavlju i razumijevanjem drže za ruke i hrabro gledaju budućnosti u oči.
NN: Kako ste prihvatili da Vaš sin ima izvjesne poteškoće?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Teško, godinu i po sam to negirala. Sa velikim bolom se sjećam tog perioda, teško mi je da govorim o tome. Tada sam načinila mnogo grešaka zbog kojih se danas kajem. Ponekad ljudi u bolu postanu loši ljudi. Meni se to nije desilo. Samo sam se izgubila u lavirintu straha i iznenadne žalosti za koju ne znam ime. Srećom, pomoću ljubavi prema Bogu i ljudima sam se ponovo pronašla. Danas mogu reći da se uspješno nosim sa svim poteškoćama koje se nađu na putu kojim ide moja porodica.
NN: Knjiga ima lični pečat, jer ste proživjeli sličnu životnu priču. Koliko je teško ili lako pisati kada se uključe vlastite emocije?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Osjećam lakoću kada pišem o životu moje djece i porodice na ovaj način. Bilo mi je teško kada sam shvatila da moj magistarski rad, kao i nacrt doktorata govori o tome. Kada sam se posvetila temi dječijih poremećaja nekada davno, nisam ni slutila da će se to desiti meni, da će se odjednom sva ta slova naučne publikacije i naučnog rada naći u mojoj kući, na mojoj porodičnoj trpezi. Još stojim na trećoj godini doktorskih studija iz psihologije i to jednim dijelom zbog toga što o tome ne mogu da pišem na jedan takav način - stručan način. Poetski način mi ide lako, a pisanje o tome vidim kao jedan vid radno-okupacione terapije. To umiruje moja burna osjećanja, a ona najljepša pojačava.
NN: Kako okolina gleda na djecu koja imaju takav i slične probleme, na koliko razumijevanja i podrške ste naišli?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Naša okolina je topla, ali ponekad neznanje dovede do niza nesporazuma. Ljudi su dobri, ali ponekad treba da im dođe više svjetlosti u oči pa da shvate u kakvoj tami su do tada živjeli. Uvijek mi treba još podrške i razumijevanja. Ma koliko ih dobijala, malo mi je. Iskreno se nadam da će moja knjiga ljude dovesti do vrata spoznaje i istina. Primijetila sam da neki ljudi daju sažaljenje majkama djece s poteškoćama, a da pri tome ne znaju da je to nešto najgore što se nekom može dati. Gore je od tišine i ravnodušnosti. Svjedok sam da su životi porodica u kojem raste izazovno i osobeno dijete daleko srećniji, raskošniji i bogatiji nego što to ljudi mogu i da zamisle. Knjiga govori tome u prilog.
NN: Kažu da je najjača ljubav ona koju majka osjeća prema djetetu. Zašto je to tako?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Najjača ljubav jeste ljubav majke prema djetetu, s tim da se ona još više vidi kada dijete ima određene poteškoće. Najjača je zato što je to rast i razvoj udvoje. Oni zavise jedno od drugog, s tim da je ljubav majke uvijek bezuslovna. Majka je uvijek majka, čak i kad djeca postanu zrele osobe. Nikad se ta pupčana vrpca ne prekine, iako to naizgled i nije tako. Najjača je zato i što je i najljepša. Potpuno čista i neodoljiva.
NN: Da li bi ova knjiga mogla da bude početak Vašeg pisanja proze?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Odlučila sam da se opet vratim u okrilje svoje druge ljubavi - psihologije. Želim da doktoriram i objavim naučnu publikaciju, koliko god mi to teško bilo. Pomažem ljudima kao psihološki savjetnik i osmislila sam svoj psihološki program ili obuku naziva "Encanto". Voljela bih to publikovati u narednom periodu. Vjerujem da bi mnogima to pomoglo na putu ka sebi i svojim talentima, umijećima i vještinama. Snažna žena je ona koja se razvija na više polja i ja kao majka djeteta sa izazovima ne želim da zaboravim sve ostalo što mogu da ponudim svijetu. Moja najvažnija uloga jeste uloga zvana majka, ali život je mozaik. U njemu moramo i treba da želimo da igramo više uloga.
Ljubav model življenja
NN: Šta u posljednje vrijeme čitate?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: U posljednje vrijeme čitam knjige Irvina Jaloma. On, pored toga što je sjajan pisac, sjajan je i psihijatar i psihoterapeut. Sve je. Uživam čitajući njegove knjige. Sviđa mi se njegovo viđenje ljubavi. Napisao je da ljubav nije samo iskra strasti između dvoje ljudi. Ljubav je način postojanja i model življenja u povezanosti. Mislim da je to i moj model.
Počela da piše nakon petice u Gimnaziji
NN: Odmalena se bavite i poezijom. Kako ste u sebi prepoznali taj dar, da li Vas je neko ohrabrivao da pišete?
HELDIĆ SMAILAGIĆ: Uvijek su me nastavnice hvalile u osnovnoj i srednjoj školi, ali se sjećam okidača moje želje da pišem. Dobili smo temu na času srpskog jezika u Gimnaziji, koja je glasila "Nula je jedno veliko ništa". Nastavnica Vera Bajagić toliko je bila oduševljena mojim esejom da me je poslala u drugi razred da to pročitam. Moju peticu je toliko hvalila da i dan-danas, kad se toga sjetim, osjećam ponos. Duboko sam joj zahvalna na tome. To mi je najljepše sjećanje za četiri godine školovanja. Ohrabrila su me i naše današnje najbolje poete Tanja Stupar Trifunović i Aleksandra Čvorović, koje su mi pomogle da objavim i svoju prvu knjigu 2008. godine. Na tome sam im beskrajno zahvalna.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
