Emir Sokolović, pjesnik iz Zenice, proglašen je za laureata međunarodne nagrade za poeziju "Rosario Angelo Livatino", koja se dodjeljuje na Siciliji.
Riječ je o nagradi nazvanoj po mladom sudiji kojeg je ubila italijanska mafija 1990, a kojeg žiri opisuje kao mladića čiji su ideali vrijedili više od života i čije je djelo još uvijek u stanju govoriti savjesti i srcu.
Na konkursu za nagradu učestvovalo je 750 pjesnika iz cijele Italije, ali i iz mnogih zemalja svijeta, uključujući Australiju, Kanadu, Iran, Izrael, Rumuniju, Njemačku, Francusku, Švajcarsku, Albaniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu.
Šta za samog pjesnika znači ovo priznanje, uz obavezan osvrt na ovdašnju književnu scenu, Emir Sokolović govorio je u intervjuu za "Nezavisne novine".
NN: Dobitnik ste čak tri priznanja iz Italije u ovoj godini, a posljednje dolazi sa Sicilije. Vaše impresije?
SOKOLOVIĆ: Da, i to me zateklo. Pjesma iz novog radnog opusa posvećenog Salvatoreu Quasimodu je jedna od meni dražih pjesama koje sam napisao i na nekoliko konkursa sam je slao, gdje nije dobila, shodno mom mišljenju, poziciju koja joj pripada. Do sada. Time mi je ovo priznanje posebno u odnosu na preostala. Uvijek imate neki rad koji vam je bliži i, kao autor, držite, pa i nezasnovano, do njega više no do ostalih. A nagrade su institucije koje više pripadaju drugima no vama kao autoru. U svojoj knjizi "Ogledi" sam napisao da je jedina validna autorska satisfakcija zadovoljstvo pri samom kreativnom činu - sve ostalo je poza i sujeta. Stoga priznanja pripadaju čitaocima mojih ukoričenja kao potvrda da su se ispravno odredili kada su to učinili naspram mog djela u odnosu na mnoga druga.
NN: U Italiji Vas veoma cijene. Još daleke 1983. godine Vaša prva zbirka poezije izašla je u dvojezičnom izdanju. Kako je uopšte došlo do prvog prevoda i do Vaše saradnje sa Italijanima, koja traje tri i po decenije?
SOKOLOVIĆ: Prva dvojezična zbirka "Dove e perché/ Gdje i zašto" objavljena je za Edizione "Foreman" iz Bergama u suradnji sa velikim pjesnikom i prevodiocem Giacomom Scottijem. Ta suradnja je bila impresivna i rezultirala je time da sam i drugu zbirku poezije "Era una canna allora/ Bio je tada trska" povjerio dragom prijatelju Giacomu za prevod. Sve ostalo je plod inercije po odluci 1998. godine da se literarno vratim u pojavni svijet.
NN: Koja je osnovna razlika u javnom književnom životu Italije i Bosne i Hercegovine?
SOKOLOVIĆ: Mislim da bi bilo neozbiljno uopšte povlačiti bilo kakve komparacije. Ipak su ovdje neevoluirani prostori ispunjeni sopstvenim mitomanskim sujetama koji nikada nisu poentirani ni u vrijeme kada su se sporadično pojavljivala literarna imena koja su, provjereno, nadrasla ove prostore u svakom smislu. Pri tom mislim isključivo na Mešu Selimovića, Vaska Popu ili Maka Dizdara. Uvijek se kreće iz imaginarne tačke gdje pojedinac koji pokreće taj proces treba da bude reperna tačka zanemarivši sve prethodno. U Italiji to je nepojmljivo. Tamo postoji vrijednosni sistem gdje je Etalon uvijek znan i oni koji su za kulturu plaćeni, svoj posao i odrađuju časno i pošteno. Bar kada je Italija u pitanju, sagledajte samo doprinos kulturi sadašnje garniture unutar Ambasade Republike Italije u Sarajevu i objektivno sagledajte koliko su učinili i oplemenili ovaj prostor. Iskrene čestitke Njegovoj ekselenciji na tom trudu i požrtvovanom radu.
NN: Skoro je i u rodnoj Zenici predstavljen Vaš opus. Prije toga bili ste godinama, rekli bismo, neopravdano marginalizovani. Čemu dugujemo ovako pozitivnu promjenu?
SOKOLOVIĆ: Nema promjena u načelu. Niti meni treba potvrda lokalno samopozvanih autoriteta za vrijednost mog djela. Osvrnimo se oko sebe i realno sagledajmo. Pa mi više nemamo niti ozbiljnu izdavačku kuću, a o knjižarama - kao institucijama unutar kojih se plasiraju književna djela - da i ne govorimo. I tražiti satisfakciju u tako neevoluiranim prostorima, najblaže rečeno, je neozbiljno i neodgovorno. Nažalost, to će još jako dugo potrajati. A ja nemam interesa ikomu da podilazim i mogu si dozvoliti "drskost" da živuće stanje imenujem. I, naravno, ovo se odnosi na kompletan prostor BiH, a Zenica je samo jedna mikrotačka unutar svega.
NN: Od 2012. godine vodite artistički klub "Plava paleta". Koja je misija ovog kluba i, ukratko, koji su njegovi do danas ostvareni uspjesi?
SOKOLOVIĆ: Osnovno pravilo u životu svakog pojedinca jeste: ako ti je zima, zapali si vatru. Stoga sam i sam izgradio mikrokosmos, uz svesrdnu podršku kolega koji se odazivaju u "Paletu", gdje imamo kontinuirana događanja tokom cijele godine. A kao kruna tog rada i održanih nešto manje od 400 programa svakako je internacionalni književni festival "Pero Živodraga Živkovića", koji je referentniji i priznatiji eksteritorijalno i koji - ove godine - postavlja svoju petu ediciju. S obzirom na to da smo bez budžeta i bez bilo kakve podrške, dovoljno govori samo za sebe.
NN: Vaše mišljenje o književnosti BiH, da li postoji dovoljna komunikacija među književnicima iz Federacije BiH i Republike Srpske? Ko su književnici koje Vi cijenite i čitate, a da stvaraju danas i ovdje?
SOKOLOVIĆ: Ipak bih se proglasio nenadležnim da odgovorim na prvo pitanje jer ne pratim etablirane književne veličine na ovim prostorima i iskazati bilo kakav sud bilo bi neodgovorno s moje strane. Imam dojam, prateći medije, da je na ovim prostorima presudan animozitet, a ne literarna vrijednost djela, i ako ne pristajete da uzmete učešća u mržnji, naprosto vas nema. E ja ne pristajem jer mi ovi prostori uopšte ni ne trebaju za moje literarno djelo. A što mogu reći u vezi s tim jeste da sa neizmjernim zadovoljstvom čitam radove Almira Zalihića, Gorana Simića, Šefika Daupovića... A da bi se literatura razvijala i dobila puni zamah, moraćemo da dočekamo prvo da se ovi prostori dekontaminiraju pa da ozbiljno govorimo o umjetnosti u cijelosti. A ja, vjerujte, nemam toliko vremena.