Kada govorimo o Švajcarskoj, obično mislimo na četiri kulture, ali treba reći da postoji i peta kultura, a to je kultura migranata, djece migrantskih porodica. Oni sada počinju da pričaju i da pišu svoju priču. Prva generacija migranata koja je došla u Švajcarsku nije se znala služiti jezikom, druga je imala jezik u svojim rukama, a treća je već uveliko doprinosila kulturi zemlje. Ima puno pisaca sa migrantskim porijeklom koji doprinose razvoju kulture Švajcarske i koji osvajaju mnoge nagrade. Među njima ima pisaca iz Rumunije, Srbije, Turske, Irana itd., rekao je za "Nezavisne novine" Katalin Dorijan Floresku, švajcarski pisac rumunskog porijekla.
Floresku je rođen u Temišvaru 1967, a kao petnaestogodišnjak seli se u Švajcarsku. Od tada živi u Cirihu, gdje se poslom psihologa bavio sve do 2001. godine, kada objavljuje prvi roman "Čudesno vrijeme" i nakon pozitivnih kritika postaje profesionalni pisac. Uslijedili su romani "Kraći put do kuće" 2002, "Slijepi masažer" 2006, "Zaira" 2008, "Jacob odlučuje da voli" 2011, za koje je dobio brojne književne nagrade. Svoj šesti roman najavio je za 2016. godinu. Knjige su mu prevedene na više jezika, a piše isključivo na njemačkom. Prije dva dana u Austrijskoj čitaonici u Banjaluci Ambasada Švajcarske u BiH upriličila je promociju Floreskovih djela kada je pisac i pričao za "Nezavisne novine".
NN: Šta u Švajcarskoj znači biti profesionalni pisac? Da li je to zanimanje od kojeg imate socijalno i penziono osiguraje, primate platu?
FLORESKU: Vi idete sad pravo u suštinu problema. Kao mnogi umjetnici u svijetu i mi živimo, da tako kažem, jedan nesiguran život, ali je taj život u Švajcarskoj ipak na jednom višem nivou. Ne treba zanemariti ni to da su tamo životni troškovi jako visoki. Ja već petnaest godina radim kao profesionalni pisac. Postoji jedan jako dobar sistem za razvoj književnosti. Postoji mogućnost organizacije različitih književnih večeri u izdavačkim kućama u okviru različitih literarnih sajmova za koje dobijamo određeni novac, odnosno dobro smo plaćeni. Osim toga postoje i različite stipendije ili podrške u stvaranju književnog djela koje dodjeljuju kantoni i gradovi. Meni je tako, na primjer, već dva puta plaćena jedna godina rada na književnom djelu od strane grada Ciriha. Naravno, ja sad imam 48 godina i to mi ne obećava neku sigurnost u starosti i mene je iskreno iznenadilo da ste mi postavili takvo pitanje, jer dok sam bio vaših godina, život je bio ispred mene, sve je bilo mirno, ravno i starenje je bila daleka budućnost o kojoj nisam razmišljao. Sada socijalno osiguranje plaćam sam i da bih to mogao i dalje, moraću da budem jako produktivan u smislu stvaranja novih djela.
NN: To sam pitao iz razloga da uporedim status pisca kod nas i u Švajcarskoj. Prije nego što ste postali profesionalni pisac bili ste psiholog. Koliko je Vaše bivše zanimanje bilo sigurnije od sadašnjeg?
FLORESKU: Naravno da je zanimanje psihologa bilo mnogo sigurnije jer imate 60 ili 70 odsto radnog vremena, okupirani ste. No ja sam se odlučio za posao slobodnog pisca, koji iako nosi sa sobom određene rizike, jeste jedna privilegija i jedan luksuz. Odlučio sam da živim takav život u kojem ja odlučujem šta su prioriteti u radnim sedmicama i u narednim godinama. Ja odlučujem o kreiranju svog života, tema, knjiga.
NN: Iz Rumunije ste otišli početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, dok je tamo vladao Nikolaj Čaušesku. Kako pamtite domovinu iz tog perioda i kako je vidite danas?
FLORESKU: Ja sam Rumuniju napustio prije početka najmračnijeg njenog doba, kada je bilo loše, ali ne i najgore. Nisam imao priliku da preživim taj najteži period, ali o njemu su mi pričali moji prijatelji. Naravno da ovo današnje vrijeme ne možemo da uporedimo sa vremenom diktature Čaušekua. Dakle, radi se o jednoj istočnoevropskoj zemlji koja se nalazi u fazi tranzicije sa svim njenim protivrječnostima. Sada kada sam dolazio do Banjaluke, došao sam do zaključka da je u BiH izgrađeno više kilometara autoputa u posljednjih pet nego u Rumuniji u posljednjih 25 godina. Ono što u Rumuniji dobro funkcioniše jeste DNA, a to je agancija za borbu protiv korupcije, koja se otvoreno, uspješno i na najvišem nivou bori protiv te bolesti društva, ali naravno i dan-danas možete sresti sve one loše oblike i posljedice komunizma koje su ostavile trag na ljudima. Imate jedan manjak svijesti o civilnom društvu i ta zemlja koja je u razvoju razvija se na taj način da napravi tri koraka naprijed i dva koraka nazad.
NN: Kada ste živjeli u Rumuniji niste bili pisac, ali koliko je moć pripovijedanja Rumuna, prije svega mislim na usmenu pa onda i na pismenu književnost, uticala na Vas kao pripovjedača kasnije?
FLORESKU: Veoma jak uticaj na mene su ostavili i usmeno i pismeno pripovijedanje iz Rumunije, ali ono što bih volio da naglasim jeste da ja ne pravim veliku razliku između usmenog pripovijedanja i takozvane visoke književnosti. To usmeno pripovijedanje je dio realnosti Rumunije i ono ima nešto arhaično u sebi. Imate, dakle, starog djeda koji priča o ljubavima iz prošlosti, priča o onome šta se dešavalo nekada davno, a to više u zapadnoj Evropi nemate. Naravno, i u Rumuniji polako nestaje taj magični svijet koji se čuva samo na selu, jer većina ljudi odlazi da radi u Italiju i druge zemlje i dešava se jedna degradacija. Možda me to usmeno pripovijedanje još više fascinira iz razloga što ja nikada nisam živio na selu gdje se ono njeguje, uvijek sam pripadao nekom urbanom prostoru. Za Švajcarsku možemo reći da nema puno prostora za bogatstvo magije, za nešto što će dati bogatstvo duši, za stvaranje junaka, za pričanje tih fantastičnih priča, ali ja to kompenzujem na način da često odlazim u Rumuniju i Rumuniju koristim kao nadahnuće za svoj rad i iz tog nadahnuća nastaje literatura na njemačkom.
NN: Da li je upravo to nadahnuće ili možda Vaš talenat, lični, autobiografski pečat u djelima, ono što Vas izdvaja od drugih pisaca?
FLORESKU: Ono što mene razlikuje od mojih kolega jeste što su moji likovi uglavnom egzilanti, dakle oni koji odlaze u egzil i koji traže bolji život za sebe. Kroz moju njemačku literaturu prolazi jedan istočnjački vjetar, odnosno u svojim djelima povezujem istočnjačku pripovjedačku kulturu, sa njemačkom jasnoćom i preciznošću. To je ono što moju literaturu čini posebnom i to se takođe podudara sa mojom biografijom kao Švajcarca i Rumuna istovremeno.