Književnost

"Francuski kutak": Kultura francuskog kafea u romanu Patrika Modijana

"Francuski kutak": Kultura francuskog kafea u romanu Patrika Modijana
Foto: N.N. | "Francuski kutak": Kultura francuskog kafea u romanu Patrika Modijana
Andrea Peruničić

Francuska kultura ne zaboravlja svoje revolucionarne čašice razgovora, a ne zaboravljamo ni mi. Ipak, osjećamo da je nešto u međuvremenu satrulilo, iako je sjećanje ostalo.

"Na pola puta od stvarnog života, bili smo okruženi sumornom melanholijom, koja se ispoljila kroz toliko podrugljivih i tužnih riječi, u kafeu izgubljene mladosti".

Navedenim citatom iz filma Guy Debora In girum imus node et comumimur igni (naslov posljednjeg filma Gija Debora, u kojem on, kao narator, objašnjava da neće praviti ustupke ni ukusima  svojih gledalaca, ni dominantnim idejama svog vremena: Ovaj Pariz više ne postoji), Patrik Modijano započinje svoj roman U kafeu izgubljene mladosti (2007) ispitujući probleme koji se odnose na obnavljanje ovog visoko društvenog prostora francuske kulture. Savremeni gradski život i ljudi, lišeni svojih porodičnih prostora, zamjenjuju stalno mjesto življenja za opšta mjesta okupljanja.

Modijano podstiče preispitivanje situacionističke koncepcije kafea kao ključnog tla sa mogućnošću prenošenja osjećanja iz prošlosti gdje otpor protiv politike kapitalizma može da zaživi. Otuda je neophodno razmisliti o kulturno-istorijskoj koncepciji kafea kao kritičkog društvenog prostora, koji tada postaje asocijativni prostor akumuliranih evokativnih elemenata (ovo se može posmatrati kao heterotopija po Fukou). Postmodernistički prostor može da se shvati kao vizualizovano putovanje naprijed i nazad kroz prostor i vrijeme. Virtuelni prostor simuliran uličnom fotografijom je fragmentiran i simultano postoji sa ostalim fragmentarnim svjetovima. Nije li tako i čovjek fragmentirano biće? On asocijacijama, putovanjima u prošlosti i budućnosti, prisutan u sadašnjosti, teži nekoj određenosti. Otuda, čitajući Modijanovo djelo, osjećamo da smo dio vrtloga koji nas nosi s jednog kraja na drugi, što potvrđuje riječima; j’ai toujours l'impression que j'écris le même livre, tout en oubliant ce que j'ai écrit avant (uvijek se osjećam kao da pišem istu knjigu, zaboravljajući šta sam ranije napisao). Dio vrtloga je i ovaj roman kojim je čitaoce učinio gostima, ali i natjerao da osjete nostalgiju za ulicama Pariza iz prošlosti, urbanim mjestima kojih se svi dobro sjećamo zahvaljujući piscima i pjesnicima XIX i XX stoljeća.

Kafe kao mjesto okupljanja nije nešto novo u francuskoj kulturi. On se u Modijanovom romanu na specifičan način oživljava. Iako istorijska uloga koju je uživao tokom proteklih stoljeća u evropskoj kulturi ostaje fundamentalni aspekt u načinu na koji ga danas shvatamo, Nova Evropa ne može da izbjegne da se bavi njegovim postmodernim oživljavanjem (kako u smislu umjetničke i kulturne produkcije, tako i u smislu svakodnevice). Danas se pak susrećemo sa jednim društveno definisanim mjestom, u smislu prostornosti, ali vrlo subverzivnim. Dok čitamo, postavljajući pitanje zašto je baš to mjesto glavnih događanja, osjećamo i nostalgiju samog pisca koji pokušava da oživi nešto što je sada izgubljeno. Povratak obezvrijeđenoj slici prisutnoj u kosmopolitskom savremenom Parizu navodi nas da sagledamo ne samo prazninu modernog mjesta okupljanja, već i potrebu za novim prostorima - bilo u nastajanju ili ponovnom pojavljivanju - koji mogu preuzeti istorijske funkcije kafea u postmodernističkom kontekstu Nove Evrope.

Kafana, da, volimo čuti i riječ kafana. Ona je oduvijek bila mjesto gdje se rasplamsavao kritički duh, gdje se okupljaju čitaoci novina, mjesto iz kojeg se građani nerijetko suprotstavljaju zvaničnim institucijama. U evropskoj mašti, ona je jasno povezana sa prosvjetiteljskim idejama i demokratskom diskusijom. Imamo čak prestižni italijanski list koji je 1764. osnovao Pietro Verri u Milanu pod naslovom Il Caffe, riječ koja je nosila ideje i težnje nekih od najznačajnijih italijanskih intelektualaca tog vremena. Konde, glavni kafe romana, imajući u vidu njegovu lokaciju na raskrsnici L'Odéon u srcu Saint-Germain des Prés, ima slikovitiju energiju, osnaženu istorijskim preklapanjima. To je oblast u kojoj se još uvijek mogu naći glavne izdavačke kuće Francuske, koja vrvi od svih vrsta knjižara. Nekoliko generacija intelektualaca je prošetalo i tu se nastanilo, počevši od posljednjih decenija XIX stoljeća, oblikujući Pariz u svjetsku prijestonicu kulture. Ovdje su se sreli pisci i slikari koji su diktirali estetske ukuse modernističkih avangardi koje su uslijedile. Bilo bi nemoguće navesti zadovoljavajuću listu takvih među kojima su Bodler, Rembo, Apoliner, Pikaso, Hemingvej, Mišo, Džojs, Kami, Sartr, De Bovoar, Aragon, Modiljani, Žid, Breton... Ovi intelektualci su pretvorili kafanu u neku vrstu naučne sobe, laboratoriju za ideje.

Tokom okupacije, mnogi od ovih prostora Saint-Germain des Prés postali su mjesta gdje su se sastajali pobunjenici, antifašistički zavjerenici i partizani da bi pronašli utjehu i sklonište. Ne treba reći da savremena kultura pokušava da definiše kafe iz prošlosti kao mjesto gdje se šire ideje ili samo diskutuje, treba da ukaže na nedostatak mjesta revolucionarnih susreta, tj. na odsustvo onog prostora gdje se razvio pravi politički otpor protiv sveobuhvatne moći hegemonističkog kapitalizma.

Da li to Modijano na kraju ukazuje na suštinski problem; kraj idealu toplog doma, kraj stalnosti? Naš pariski kafe ne služi kao predviđena tačka okupljanja od kolektivnog značaja, kao što su Notre Dame, Louvre, itd. To je mjesto gdje nestalni gosti nalaze jedni druge, mjesto gdje svako pronalazi sebe gotovo nasumice, sklanjajući se od pljuska, ili tokom besciljnog lutanja ulicama. U tom pogledu, mogli bismo reći da društvena funkcija postmodernističkog kafea leži u njegovom kapacitetu da stvori vezu među onima koji su ništa drugo nego otuđenici.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije