TREBINJE - Sada sam sve smotao u klupko i nadam se da je tu kraj, da sam se tu obračunao s tom vunom, jer me je, mimo moje volje, knjiga "Vunena vremena" ipak obeležila, bacila čak i neku vrstu senke na moje mnoge druge pesme, iako je sve to voda s istog izvora, mada ostaje glavni tok, rekao je pjesnik Gojko Đogo.
On je ovo istakao povodom promocije njegove nove knjige "Klupko", a koja je promovisana u srijedu veče u njegovom rodnom Trebinju, što je i bio povod za razgovor za "Nezavisne".
Jedan od vodećih srpskih pjesnika, naših savremenika, knjigom poezije "Klupko" zatvara neku vrstu trilogije započete "Vunenim vremenima", a nastavljene "Crnim runom".
Pojasnio je da možda i nije loše da pjesnik ostane upamćen kod čitalaca kao pjesnik jedne pjesme, poput Bodlera, koji je, i pored nekoliko značajnih svojih knjiga, ostao upamćen po "Cvijeću zla". Drago mu je, priznaje, što je naslov njegove knjige "Vunena vremena" ostao kao sinonim za vrijeme od prije gotovo četiri decenije.
"Danas možete čuti u autobusu, tramvaju, u običnom razgovoru ljudi, da se koristi sintagma 'vunena vremena', što ljudi upotrebljavaju ne znajući o čemu se, zapravo, radi i da je u pitanju nekakava knjiga pesama", rekao je Đogo.
Ovaj poznati srpski i hercegovački pjesnik smatra cijelu Hercegovinu svojim zavičajem, budući da je rođen u susjednom Ljubinju, pa mu je, kako je kazao, tim draže što je njegovo književno veče bilo poprilično posjećeno.
Svjestan je, dodaje, da je poezija, ne samo kod nas, nego i u velikim književnostima, poput francuske, njemačke, anglosaksonske, na neki način postala salonska priča i da je slušaju samo probrani čitaoci, pa raduje činjenica da ona stiže do čitalaca, izazivajući ljude da drugačije počinju da misle, kakva su bila i "Vunena vremena".
U Trebinju je, međutim, govorio stihove iz "Klupka", ali i neke pjesme na koje se "Klupko" naslanja, koje se "dopredaju i domotavaju".
Trenutno stanje u srpskoj književnosti ocjenjuje standardnim, ali, kao i svaki pravi ljubitelj knjige, mnogo očekuje od predstojećeg Sajma knjige u Beogradu.
Gojko Đogo se, kao srpski pjesnik, zalaže i za ćirilicu kao autohtono srpsko pismo, koje smatra odlikom srpskog identiteta.
"Zanimljivo je da je srpski narod latinicu upoznao tek početkom prošlog veka, između 1900. i 1910. godine, do kada je u Srbiji bila gotovo nepoznata, ali možda ne i u BiH zbog Austrugarske monarhije. U svakom slučaju, do tog su vremena Srbi uglavnom koristili ćirilicu, da bi ona samo stotinak godina posle bila na neki način stavljena na marginu, a to je pitanje, u poslednjih nekoliko godina, srećom, otvoreno i tretira se na vrlo ozbiljan način", kazao je Đogo.