Uz dupli vinjak i partiju rauba, piše u posveti knjige "Mrlje na šanku" Gorana Dakića upućenoj izvjesnim Švabi i Ivanu. Iz naslova i posvete čitalac već naslućuje da se radi o zbirci kafanskih anegdota, a sam pisac u "Slovu prije" kaže da je većina priča i nastala "za astalom Ružine kafane (onim pored džuboksa!)".
Riječ je o kultnoj banjalučkoj kafani "Krajišnik", gdje će sutra sa početkom u 19 časova i biti održana promocija ove knjige. Na promociji će pored Dakića govoriti Darko Momić Čkalja, Branislav Predojević Čupo i Boris Maksimović, vlasnik izdavačke kuće "Imprimatur", koja je i objavila "Mrlje na šanku". Više o knjizi i književnoj sceni danas i ovdje, pred promociju, Goran Dakić govorio je za "Nezavisne".
NN: Pisci i kafana?
DAKIĆ: Volim pisce koji nisu bolovali od "mnogo mišljenja". Kojima kafana nije bila strana. Koji u nju nisu išli da bi se oblokavali, posrtali i padali. Kojima je kafana bila i ostala radno mjesto prijateljstva. Koje je kafana naučila da se ponašaju. Vjerujem da se za kafanskim astalom mogu čuti veće istine nego što se mogu čuti po salama sumnjivih akademija. U kafani su svi isti. Niko ne može da dobije vinjak preko reda i niko ne može da se pozove na "pravo prvenstva" samo zato što je vanredni profesor ili hirurg. Meni odgovara samoća koju imam u takvim kafanama. Tu ne dolaze nadobudni i razmetljivi. U kafani u kojoj sjedim desetak godina dolaze oni koji umiju da ćute i oni koji žele da se smiju. Odigrao sam sa Švabom stotine partija rauba u tišini, ali i u pijanskome veselju. "Mrlje" su napisane kao posveta kafani, ljudima koje sam tamo sretao i sa jednom jedinom namjerom - da nasmiju čitaoca. Srpska književnost je danas isuviše ozbiljna i zaboravila je da je humor ona iskra koja je nekada zapalila književnu lomaču.
NN: Neki od tekstova u knjizi prethodno su objavljeni u banjalučkom "Presu". Gdje je, po Vašem mišljenju, granica kada novinski tekst prelazi u polje umjetnosti?
DAKIĆ: Tamo gdje novinar postaje autor. Pročitate nečiju kolumnu i kažete: To je Tijanić! Pročitate esej i znate da ga je pisao Tirnanić. I da vam ne kažu, znate da je taj i taj tekst napisao Panović. Ili Teofil. Ili Apostolovski. Ili Čkalja. Svi umiju da napišu izvještaj sa posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske. Ili sa koncerta "Banjalučanki". Ali, to je informacija. Od novinara se često traži stav. I kada novinar shvati šta je njegov stav, kada umije da ga uobliči, kada zna kako će i šta će s njime - eto vam novinara koji je i nehotice postao umjetnik.
NN: U istoriji književnosti brojni su novinari među piscima. Šta je glavni adut jednog proznog pisca kojem je profesija novinarstvo?
DAKIĆ: Odbacivanje. Tako barem veli Markes. I dodaje da ga je novinarstvo tome savršeno naučilo. Kako? Odeš na zadatak i vratiš se sa zamišljenim tekstom u glavi koji po tvom prosuđivanju mora ići na dvije strane, ali ti urednik kaže da imaš svega 20 redova. Tad počinju muke, jer ono što je u glavi novinara bilo napisano u 200 redova, odjednom treba svesti na deset puta manju mjeru. Odbacivanje, odbacivanje, odbacivanje. Kratkoća je sestra talenta, veli Čehov.
NN: Knjigu "Mrlje za šankom" objavila je najmlađa izdavačka kuća u Republici Srpskoj. Koliko je pozitivno postojanje "Imprimatura" i nekih novih nastojanja mlađih ljudi na osvježe ovdašnju književnost i izdavaštvo?
DAKIĆ: Mladost nije garancija ni za šta. Koliko taloga ima među matorima, toliko ga ima i među mladima. Ne patim od takvih podjela. Zoran Kostić, Boro Kapetanović i Tihomir Levajac zajedno imaju 216 godina, a pišu bolje nego većina omladinaca. S druge strane, ona mlada šaka izvrsnih piše neuporedivo bolje od većine starijih kolega. Njih treba čitati. Kršića, Bojića, Babića. Ima ih još, naravno. Ostale treba prezirati. Vedro, kako bi rekao Vinaver.
NN: U romanima "Dalj" i "Petodinarke" govorite o odrastanju u zavičaju na Dunavu. Da li ste u ova dva djela rekli sve što ste htjeli o Dalju i da li Vas i danas putevi vode tamo?
DAKIĆ: Sve moje je i dalje tamo. Kada sam objavio "Dalj", mislio sam da više nemam šta da napišem uz Dunav. Potom su došle "Petodinarke" i moje novo uvjerenje da sam o ravnici rekao sve što sam imao. "Mrlje na šanku" su zapravo kratki intermeco nakon kojeg bi trebalo da uslijedi roman o slavonskoj emigraciji, potom roman posvećen paravojnim bitangama i ljudima koji su u pozadini trpjeli njihov teror i knjiga pjesama koju bih volio da napišem u "dvije ruke" sa daljskim pobratimom i pjesnikom Srđanom Orsićem. Godinama sam patio za prošlošću. Patio sam za svakom slikom koju sam opisao u "Dalju". Patio za ljudima, berbama, pecanjima, fudbalicom na Ledinama, topljenjem čvaraka. Kada su deda i baka prodali kuću i preselili se kod ujaka u Sombor, godinama nisam htio da odlazim tamo gdje sam preko noći postao gost. Otišao sam tek na promociju "Petodinarki" i prvi put nakon pet godina izašao sam na poznate sokake i na Dunav. Jedva sam govorio to veče, ali sam se pomirio s onim što sam imao i izgubio i sada mi je sasvim dovoljno da vidim bačke topolike s druge strane, preko Dunava, i da čujem onaj karakteristični daljski govor, pa da budem miran kao da sam došao u svoj, a ne u tuđi Dalj.
NN: Skoro su objavljene panorame krajiške proze, poezije, drame i književnosti za djecu, a Vi ste priređivač jedne od nabrojane četiri. Pisaca i pjesnika, otkrivaju nam ove panorame, u Krajini i te kako ima...
DAKIĆ: Da ima dobre poezije - ima. Da ima dobre proze - i nema je baš. Da ima dobre drame - čini mi se da je nema uopšte. Dvadesetogodišnjaci žele da pišu kao sedamdesetogodišnjaci, a sedamdesetogodišnjaci žele da pišu kao dvadesetogodišnjaci. I jedni i drugi pritom misle da su listom Šekspiri. I jedni i drugi dijele lekcije sa pozom Rodenovog "Mislioca", uče i podučavaju druge, glume žrtve vremena koje nije prepoznalo njihov talenat. Bulatovića, začudo, jeste. Jeste i Pekića. I Saramaga. I Kunderu. Samo, eto, njih nije. Znam da očekujete imena, pa evo: ja se nikada neću pomiriti s tim da su Kecman i Risojević pisci. Ma kakve nagrade i priznanja dobili. Ili da uprostim: ako oni zaista jesu pisci, onda ja nisam. I meni to savršeno odgovara.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.