BANJALUKA - Viješću o smrti pjesnika Bore Kapetanovića počeo je utorak, 11. avgust tekuće 2026. godine. "Omorina nad kaldrmama", kako glasi naslov njegove posljednje knjige, ovih dana je velika, biometeorološke prilike su nepovoljne, borba je sa nedostatkom vode u pojedinim naseljima.
Kako to da je otišao Boro, šta je razlog? Djelovao je, koliko sam čuo, zdrav. Samo nekoliko dana ranije govorio je poeziju u Oštroj Luci na Književnim susretima Šušnjar, među svojim zemljacima. Govorio je punih pluća i iz sveg glasa. To sam takođe čuo, jer nisam bio prisutan.
Bio sam prisutan prošle i nekih ranijih godina i svjedočio "o pet minuta slave" živog pjesnika. On je vremenom postao glavna zvijezda tih susreta, ali i svih onih na kojima bi se pojavio. Gromoglasan, oštrog pogleda s dvije ruke u vazduhu i obaveznoj olovci u jednoj ruci, Boro Kapetanović decenijama unazad predstavljao je oličenje žive pjesničke riječi. Iz udžbeničkih i sličnih definicija znamo da je poezija najviši oblik duhovne i emotivne pismenosti, ali slušajući Boru Kapetanovića uvjerili bismo se da je poezija i najviši oblik govora. Zajednički nam prijatelji, citirajući Milovana Vitezovića, Borinog starog znanca i recenzenta koji je odavno s one strane, vele: "Srce ga je otkucalo". Smrt jednostavno zna iznenaditi i mnogo mlađe, a kamoli ljude u 73. godini.
Međutim, Boru nikada nisam povezivao s njegovim godinama. Po ponašanju, radoznalosti, poletnosti, a pogotovo po govoru i pisanju, uvijek je djelovao svjež i mlad. Stoga mi je bilo iznenađujuće kada sam ga posljednji put sreo krajem novembra prošle godine u Kući Milanovića, gdje je imao svoje veče i, kako sam to i onomad zapisao, kada je prisutne počastio rafalnom paljbom stihova. Tada mi je rekao da mu je upravo objavljena knjiga "Omorina nad kaldrmama". Nije imao primjerak kod sebe, ali mi ju je u februaru ove godine poslao poštom. Elem, iznenađujuće je bilo to što mi je rekao da mu je "Omorina" posljednja knjiga i da neće više objavljivati. Zašto je tako odlučio nakon 44 objavljene knjige i nakon više od pola vijeka u književnosti, nikada neću saznati. Sada samo znam da je bio u pravu. "Omorina nad kaldrmama" ostala je posljednja Borina knjiga i svojevrsni putopjev kroz Republiku Srpsku, gdje je opjevao naše gradiće i ponešto natuknuo o mortalitetu sopstvenog naroda. Njegov lični odlazak, ipak, činio se daleko. Boru je bilo nemoguće zamisliti bez poezije.
Od "Pesmovanog doba", njegovog pjesničkog prvenca iz daleke 1974. godine, bio je i ostao čovjek koji je živio za poeziju i kojeg nije zanimalo ništa drugo. Na tavanu njegove kuće u Sanskom Mostu, pričalo se u književnim krugovima, ostao je pun džak pisama njegovih obožavateljki iz bivše Jugoslavije.
U vrijeme kada se "kalio Boro" sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, poezija je još uvijek zauzimala značajno mjesto u društvu, a onda je stigao "džez rata". Književnost je gurnuta na margine društva, a poezija na margine književnosti. Boro je ipak ostao svoj. Pjesmovano doba potom je ustupilo mjesto dobu tranzicije, ali on, poput ostalih, nije htio da mu pisanje postane hobi. Pisanjem se, kako je sam tvrdio, bavio profesionalno i sitni književni honorari uz još sitniji borački dodatak bili su mu jedina sredstva za život. Iako se, kako je Andrić tvrdio, siromaštvo i kašalj ne mogu sakriti, bio je ljut kada kolege iz književnosti i inače iz umjetničke branše u javnost istupe sa rečenicama o njegovom lošem materijalnom stanju.
Nedugo poslije svoje majke, koja je doživjela duboku starost, otišao je tamo gdje "ništa ne boli", a njegove "osame u Mađiru", "ubijanja muva u dodžu", "jeseni divljeg konja" i "sumraci iznad snijegova" ostali su u ličnim i bibliotekama njegovog naroda. Boro Kapetanović bio je omiljen u narodu. Rado su ga i slušale i čitale mase, kao što je i on sam rado čitao i slušao druge. Savremenu književnu scenu pratio je poput svjetskog prvenstva u fudbalu - detaljno i fanatično. Dobrim knjigama radovao se kao Maradoninim driblinzima, a njegov Maradona među piscima i klasik nad klasicima bio je Branko Ćopić, o čemu svjedoči desetodijelna poema "Brančilo", objavljena u knjizi za djecu "Jedna čička i dva čička".
Imao je u sebi ćopićevski humor i ćopićevsku jednostavnost, koji, kao kod Branka, nikada nisu mogli da ugroze dubinu onoga o čemu trenutno pjeva. Znao je da citira Horacija, koji kaže da je "pjesnik dužan da upozna život do dna", pa ga je, kao i svakog velikog pjesnika, sačekala takva sudbina. U ratu je dijelio sudbinu svog naroda i, u teškim vremenima i uslovima, vadeći se na pomenuti humor, pjevao balade o vojničkim kurvama i princezama rata. Prilikom povlačenja Vojske Republike Srpske iz Sanskog Mosta napisao je neprevaziđenu himnu svom gradu "Daleko je Sana river" i rijeku svog djetinjstva nazvao našom pjesmom nad pjesmama, našim Amazonom i našom Volgom. Strahotu zločina nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu opisao je u pjesmi "Šušnjar" i poemi "Jasenovac". Gledajući smrti u lice i upoznajući "život do dna", mogao je i umio da osjeti tu bol.
S druge strane, rat nije uspio da od njega načini gnjevnu i ogorčenu osobu.
"Kada sam polazio u rat, majka me nikad nije pitala: 'Jesi li, sine, poneo bombu', nego uvek i baš svaki put 'Jesi li, sine, poneo bateriju, jesi li obukao dugačke gaće, što nisi poneo onaj deblji džemper?'… Hoću reći, majka me nije opremala u rat da, ne daj bože, ubijam, nego da joj se, ako je ikako moguće, iz rata vratim živ. Kada ne bih verovao da su isto tako razmišljale i majke bošnjačkih i hrvatskih vojnika, ja bih danas bio uništen i kao čovek i kao pesnik", rekao je Boro u jednom intervjuu, a njegovi intervjui bili su zanimljiviji od pripovijedaka većine živućih pisaca.
Prije 11 godina sabrao je dotadašnje svoje intervjue u knjizi "Nešto malo iznad ništa mnogo". Od njega nije bilo lako dobiti intervju. Čak i kada pristane na razgovor, trebalo mu je mjesec dana da odgovori na pitanja. Odgovarao je na pisaćoj mašini i, zanimljivo, kada novinar prekuca taj intervju, što je u više navrata bio i sa mnom slučaj, isti bi u vordu imao tačno onoliko redova koliko je unaprijed dogovoreno. Dakako, Boru nije interesovalo da "puca" na svaki šum iz žbuna.
Hipotetički rečeno, on kada je gađao, ciljao je i pogađao tačno u glavu i tamo gdje treba. Otud je dolazila i šira identifikacija sa njegovim riječima. Podjednako dobro je vladao lirskim minijaturama, erotskim rugalicama, rimovanom i poezijom u prozi.
"Kuće naše/ ne znamo više/ jesu li kuće/ ili grobnice/ iz njih izlazimo/ jedino kad nas iznose!", jedna je od mnogih minijatura iz "Osame u Mađiru", koja podsjeća na Kapetanovićeve izbjegličke, ali i posljednje dane života. Naime, dok je bio mlađi i u većoj snazi, Boro je "ordinirao" u hotelu "Bosna". Tamo je ispijao kafe i besjedio sa kolegama svakog dana, otprilike između deset i jedan, da bi mu na kraju neko od "heroja novog doba", vlasnik lokala u kojem je sjedio, menadžer ili ko god rekao da više ne dolazi. Od tada je slabo silazio u grad. Ovo pominjem zato što je ta individua koja je preuzela vlast u omiljenoj Borinoj bašti pravljena na isti kalup kao ona koja je u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske trebalo Boru Kapetanovića da proglasi za slobodnog umjetnika i obezbijedi mu mjesečna primanja dostojna pristojnog života. Naravno, bilo je tu i mnogo Borinog nemara, ali me niko ne može ubijediti da se kao društvo na primjeru ovoga pjesnika, odnosno njegovog životarenja i preživljavanja, bez obzira na međusobnu ljubav njega i njegovih čitalaca, nismo pristojno obrukali.
Bilo kako bilo, Boro je imao svoju samoću i ona je imala njega. Zaljubljen u osamu i dokolicu tako je ispisao mnoge antologijske pjesme. Neke od njih su "Muška ti djeca na komšiju ličila", koja na primjeru kletve dostojno svjedoči o moći jednog jezika, "Idila", koja protkana humorom i neobičnom atmosferom pjeva o dvoje mladih u erotskom zanosu "na tavanu u stričevoj kući", zatim "Mala" koja pjeva o ljubavi, oslobađanju od tuge i tereta svakodnevice.
U isti red svrstavamo i pjesmu "Kapetan broda u Banja (Oštroj) Luci, u kojoj sebe naziva izbjeglicom iz sopstvene kože, koji ne umije da se ne udvara.
"Šta je pisanje ljubavne poezije ako ne to ljupko tumaranje po sećanju, gde sve te upamćene devojčice svog života još jednom vidiš i još jednom voliš. A lepota je u tome što ih tada, kao u razbijenom ogledalu, sve vidiš u delićima, pa ih od tih delića praviš konačne", govorio je Boro Kapetanović o ljubavnoj poeziji, koja zauzima možda najznačajnije mjesto u njegovom opusu.
S ljubavlju će ga se sigurno sjećati i svi oni koji su ga bar jednom čuli ili čitali. Ostali vjerovatno od njega nikada neće saznati da se u oblacima najljepše spava, niti će biti svjesni da je pored njih hodao onaj koji se pitao da li je "prekobrojni na brodu ludaka, il' kapetan broda koji tone".