Umorili smo se, pa smo rešili da budemo praktični - ljubav smo po veoma lošem kursu konvertovali u "šemu", "kombinaciju", "imam nekog", riječi su novosadskog pjesnika Gorana Tadića.
Sa ovim bi se vjerovatno složila većina onih koji su u ovo vrijeme "izgubljeni u vremenu i prostoru" i ne razumiju zašto je toliko teško primiti i dati ljubav.
Tadić će večeras biti gost grada na Vrbasu, s obzirom na to da će u Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor s početkom u 19 časova biti održano poetsko veče "Pišem ti poslednji put".
Kantautor, kompozitor i pjesnik do sada je napisao više od 700 pjesama, te je izdao šest knjiga. "Satenski stihovi", "Oprosti mi stihove", "Duša u mekom povezu", "Dijaspora misli" i "Oči naše" nazivi su zbirki pjesama zahvaljujući kojima ga je publika zavoljela, a on im je početkom 2016. poklonio najzanimljivije i najpopularnije izdanje, zbirku "Kad pročitaš, spali", pjesme napisane u formi pisama.
Stihove je počeo da piše kada je imao samo pet godina, a kako život nalaže snalaženje, bavio se raznim zanimanjima. Bio je bravar, električar, stolar, tapetar, magacioner, transportni radnik. U intervjuu za "Nezavisne" govori o tome kad bi mogao objaviti novu knjigu, zašto voli pjesničke večeri, ali i šta po njegovom mišljenju znači biti slobodan.
NN: Prvi put će Vaše pjesničko veče biti održano u Banjaluci, a ono će nositi naziv "Pišem ti poslednji put". Zašto takav naziv i sa kakvim emocijama dolazite u Banjaluku?
TADIĆ: To je naziv pesme iz moje poslednje zbirke, pod nazivom "Kad pročitaš spali", koju doživljavam na poseban način. Čini mi se da je naziv sam po sebi dramatičan, jer raditi nešto i znati da je to poslednji put nosi posebnu težinu. Zvuči baš pesnički, pa mi se učinilo da je pogodno za naziv poetske večeri.
NN: Možete se pohvaliti pozamašnom čitalačkom publikom koja pomno prati Vaš rad. Da li ćete u skorije vrijeme sve nas obradovati nekom novom knjigom?
TADIĆ: Prošlo je godinu i po dana od štampanja moje poslednje zbirke. Čini mi se da ću napraviti dužu pauzu do objavljivanja nove knjige. Moram imati jak razlog za objavljivanje nove knjige, ne želim da to bude puka demonstracija veštine baratanja rečima (kažu da je posedujem). Sačekaću da još malo ostarim.
NN: Koliko su za Vas važne pjesničke večeri i susreti sa publikom, koliko Vas i takvi susreti nadahnjuju?
TADIĆ: Volim susret s publikom. Nikad nemam tremu, a ne znam ni zašto bih, jer te susrete doživljavam kao spontano druženje. Ne dolazim da bismo hranili moj ego, već da nahranimo dušu.
NN: Čitala sam negdje Vaše viđenje slobode, koje mi se, moram da priznam, posebno dopalo. Zašto je za čovjeka, kako rekoste, njeno uspostavljanje "ništa lakše, a i ništa teže"?
TADIĆ: Da, ništa lakše i ništa teže od sticanja slobode. Ništa lakše, jer je tu, nadohvat ruke, a ništa teže, jer zavisi isključivo od nas samih. Slobodu ne dobijamo, stičemo je. Zašto je to toliko teško? Zato što se, po pravilu, moramo nečega odreći, a to nam najčešće teško pada, jer mislimo da smo na gubitku. Zapravo, ne shvatamo da je to čega bi se valjalo odreći balast koji nam ne dopušta da krenemo dalje. Biti slobodan često znači - doneti odluku o neprihvatanju uloge roba.
NN: Iako ste prestali da komponujete, iza Vas je impozantan broj kompozicija. Uz pisanje i recitovanje poezije, od gitare se, ipak, ne odvajate.
TADIĆ: To je samo romantična (i nostalgična) slika - poeta s gitarom. U poslednje vreme se ne odvajam od baštenskog alata, a gitara… Možda će i ona sačekati da ostarim, pa da joj nespretnim prstima kažem nešto što je bilo vredno čekanja.
NN: Vi stvarate tako lijepe i iskrene pjesme koje govore o ljubavi. A čini se da nikada nismo pronalazili više izgovora kako bismo od ljubavi bježali. Šta nas to plaši kod iste?
TADIĆ: Loše iskustvo. Sami smo krivi. Prepustili smo se nečemu za šta smo mislili da je ljubav, razočarali se jednom, dvaput, triput… Umorili smo se, pa smo rešili da budemo praktični - ljubav smo po veoma lošem kursu konvertovali u "šemu", "kombinaciju", "imam nekog"… Deseti deo energije koju ulažemo u traženje "idealnog", ili u samosažaljenje zbog pogrešnog izbora životnog saputnika, kad bismo posvetili jednoj osobi, bila bi to, nećete verovati - ljubav! Ljubav nije zadovoljenje svoje potrebe, već tuđe.
NN: Na društvenim mrežama na duhovit način komentarišete i neka dešavanja u društvu, počevši od kulture do sporta, ipak pišete uglavnom ljubavnu poeziju. Dobijete li želju da pišete stihove koji će se baviti i nekom drugom tematikom?
TADIĆ: Moji stihovi su ljubavni, ali su prožeti mojim stavovima o religiji, patriotizmu, mudrosti, gluposti, raskoši, bedi, moralu, nemoralu, pravdi, nepravdi… Nemam želju da se tim temama bavim primarno, jer je besmisleno. Upleo bih se u nešto sa čim se naprosto ne može izaći na kraj. Da pesme piše pamet, pametniji od mene bi ih pisali. Ja se oslanjam na srce. To je ono… Setite se sami čemu služi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.