Slovenački pisac Goran Vojnović nedavno je objavio roman "Đorđić se vraća", nastavak njegovog prvog romana "Južnjaci, marš", za koji je 2009. godine dobio najznačajniju slovenačku književnu nagradu "France Prešeren".
Autor koji se u svojim romanima bavi problemima s kojima se susreću useljenici iz ostalih zemalja bivše Jugoslavije u Sloveniji, njihovom potragom za identitetom te zaostavštinom nesrećnih ratova i zločina tokom istih u razgovoru za "Nezavisne" govorio je o svom novom i nasljeđu romana prethodnika.
Radnja romana "Južnjaci, marš" smještena je u naselje u Ljubljani Fužine, gdje glavni junak Marko Đorđić, sedamnaestogodišnji sin emigranata Srba sa krizom identiteta. Đorđić nakon niza loših iskustava pod pritiskom oca odlazi u Bosnu i Hercegovinu kako bi "popravio" svoje ponašanje. Nakon deset godina u nastavku romana vraća se u Sloveniju. Vojnović, koji se bavi i pisanjem kolumni i scenarija, te režijom filmova, objašnjava zašto je tek nakon 14 godina napisao nastavak romana koji ga je proslavio.
"Dugo sam vjerovao da neću napisati nastavak svog prvog romana, ali zadnjih desetak godina gotovo čitav svijet je krenuo u pogrešnom pravcu, a naročito to važi za ove naše krajeve. Prevladalo je beznađe i mladi ljudi masovno odlaze, a na realne ekonomske i društvene probleme politika odgovara agresivnim nacionalizmom. Otvoreno se počelo pričati o mogućnosti raspada Bosne i Hercegovine, čak i rata, u Crnoj Gori vlada neka vrsta opsadnog stanja, u Srbiji je diktatura, a ni Hrvatska i Slovenija nisu baš oličenje pravne države, demokracije i slobode. U jednom trenutku sam zapravo shvatio da se zbog toga u meni nakupilo isuviše ogorčenosti, ljutnje i razočarenja te da to moram izbaciti iz sebe. A jezik Marka Đorđića, pomislio sam, idealan je za to jer je to jezik bola, povrijeđenosti i uvrijeđenosti. Prva je ideja bila da to bude neka vrsta satire, bliža publicistici nego literaturi, no na kraju je ispalo drugačije", rekao je Vojnović, koji je, osim dva navedena, autor romana "Jugoslavija, moja domovina" i "Smokva".
NN: Recite nam nešto više o samoj radnji romana?
VOJNOVIĆ: Radnja romana podijeljena je na Sloveniju te Bosnu i Hercegovinu. Marko se nakon deset godina života u Bosni vraća kući u Sloveniju i, dok otkriva kako su se stvari u Sloveniji izmijenile, u šta se pretvorio njegov kvart, što se desilo sa njegovim prijateljima i kako su mu roditelji, on priča i priču o deset godina života u Visokom i Bijeljini, o vječitoj tranziciji, o duboko podijeljenom društvu, o postepenom nestajanju jednog višenacionalnog svijeta.
NN: I u nastavku poglavlja počinju pitanjima, zbog čega ste pisali na ovaj način?
VOJNOVIĆ: Ispočetka nisam to namjeravao, no onda sam shvatio da podsvjesno komadam priču, da pišem u poglavljima i da mogu nastaviti postupak započet u prvom dijelu. Možda je stvar bila i u tome što je roman većim djelom nastajao u pandemiji, kada sam bio zatvoren u stan sa svojom familijom i imao vrlo ograničeno vrijeme za rad. I onda sam u tom ograničenom vremenu izbacivao jedno po jedno kratko poglavlje dok se nije sve zajedno sastavilo u cjelinu.
NN: Da li ste tokom pisanja osjećali pritisak i osjećate li ga sada zbog velikog uspjeha romana prethodnika?
VOJNOVIĆ: Nisam osjećao, niti ga sada osjećam. Kada sam se napokon odlučio da napišem roman "Đorđić se vraća", brinulo me samo da li ću moći pisati u tom jeziku, s kojim nisam bio u kontaktu više od deset godina. I da li će mi pisanje u tom stilu, drsko i bezobrazno, s puno uličnog, djetinjastog humora, biti zabavno kao što mi je bilo. Kada sam shvatio da uživam pišući o Marku i njegovom svijetu, znao sam da će sve biti u redu. Naravno, trebalo mi je kasnije, kada je roman bio više-manje napisan, dosta vremena da jezik istinski približim jeziku prvenca, postao sam puno zahtjevniji. Uz sve to, prestao sam se zamarati uspjehom. Istovremeno radim mnoge stvari, radim na filmu i u teatru, i sve što radim pokušavam raditi najbolje što mogu, a onda obično u čudu ispraćam recepciju svog rada, koju rijetko mogu predvidjeti.
NN: Poslije prvog dijela imali ste probleme sa slovenačkom policijom (policija u naraciji glavnog lika romana nazivana je pogrdnim imenima), kakve su reakcije javnosti na novi roman?
VOJNOVIĆ: Bilo je svega. I zaista velikog oduševljenja, ocjena da se radi o mom najboljem romanu, dok su neki opet bili vrlo kritični. Nekima se roman činio pretaman, a nekima je jezička mješavina bila zaista preteška za čitanje. Ali ipak moram reći, da je ovo moj četvrti roman i da se možda oko njega diglo i najmanje buke. Moji su romani s vremenom postali isključivo književni događaji i time sam vrlo zadovoljan. Oni imaju svoju publiku, dobivaju dosta pažnje u slovenskim medijima, prevode se i o njima se govori i piše, ali sve je to ograničeno na književnu scenu. A takozvana šira javnost probudi se tek tu i tamo, obično na Twitteru ili nekim krajnje desničarskim portalima, po pravilu na poziv krajnje desničarske politike. Ali to već ima vrlo malo veze sa onim što ja radim, zapravo ima vrlo malo veze i sa mnom lično. Jer u tim njihovim kritikama zapravo nastupa neki fantomski antislovenski, jugonostalgičarski pisac koji u svojim djelima i javnim nastupima pljuje po Sloveniji i Slovencima.
NN: Kako danas žive čefuri (pogrdan naziv za stanovnike Slovenije porijeklom iz drugih zemalja bivše Jugoslavije) u Sloveniji?
VOJNOVIĆ: Čefuri danas pripadaju gotovo svim društvenim slojevima i teško se može općenito reći kako oni žive. Ima mnogo čefura koji žive vrlo dobro, čak odlično, ali ako govorimo o radničkoj klasi, koja ipak prevladava kada je riječ o čefurima, odnosno o ljudima koje slovensko društvo doživljava kao čefure, onda situacija nije nimalo idilična. Radnici iz Bosne i Hercegovine, naime, danas često žive u izolaciji od ostatka slovenskog društva, oni su nerijetko posve nevidljivi, a često i nezaštićeni pred mnogim vrstama iskorištavanja. Slovenija je doduše društvo u kome nejednakost nije tako velika kao u drugim zemljama regije, ali se povećava, a samim time život onih na društvenom dnu postaje lošiji.
NN: Možemo li u narednom periodu da očekujemo promociju knjige u Banjaluci ili nekom drugom gradu u BiH, postoji li želja za to sa Vaše strane?
VOJNOVIĆ: Želja kod mene uvijek postoji, ovo jeste knjiga o Bosni i nadam se da će doći do čitatelja. Ali za sada je knjiga izašla samo u Hrvatskoj, imao sam promociju u Zagrebu, a planirana je i promocija na Sajmu knjiga u Puli. Knjiga se prevodi i na srpski i trebala bi izaći u Beogradu još ove godine, dok bosanski prijevod još nije u planu. Sve ovo je, naravno, pomalo suludo, jer je, barem kada govorimo o knjigama i književnosti, prostor od Zagreba preko Banjaluke do Beograda jedan prostor na kome bih ja mogao promovirati jednu te istu knjigu, bez obzira na to bila ona hrvatska, bosanska ili srpska, ali dok politika svih zemalja ustraje na političkoj podjeli našeg jezika, ja moram imati barem tri različita prijevoda na svoj materinji jezik da bi me mogli čitati svi koji mojim materinjim jezikom govore.
NN: Nedavno je predstava rađena po Vašem romanu "Jugoslavija, moja domovina" igrala u Banjaluci na "Teatar festu", koliko Vam to godi ?
VOJNOVIĆ: Da mi godi, godi mi, ali se ne radi o tome. Kao prvo, ta predstava je trebala nastati u Banjaluci, ali su je iz Banjaluke bukvalno protjerali, označivši je kao antisrpsku. To je bila prije svega uvreda za sve koji su tu predstavu radili i u nju uložili ogroman trud, da ne kažem same sebe, a zaboljelo je i mene lično, jer su za mene uvredljive bilo kakve nacionalističke kvalifikacije onoga što radim. Zaboljelo je i zato jer je Banjaluka jedan od mojih gradova. Moj je djed iz Banjaluke, a u Banjaluci se, u teatru "Jazavac", uspješno izvodila predstava "Taksimetar" po mom tekstu i za taj me grad vežu isključivo lijepe uspomene i dragi ljudi. Ali ono što je istinski važno je da se u Banjaluci naposljetku odigrala predstava koja otvara neka vrlo bitna i vrlo bolna pitanja, kako za Banjaluku tako i za čitavu Bosnu i Hercegovinu. Pitanja su to rata i njegove ostavštine, pitanja ratnih zločina i odgovornosti za njih, pitanja o kojima se u Bosni i Hercegovini, a i šire, zaista premalo govori, ako se uopšte i govori. Zato je uspjeh ove predstave toliko važniji. Brojne nagrade za tu predstavu u Bosni i Hercegovini te u Srbiji ukazuju, naravno, prije svega na njenu kvalitetu, ali i na važnost onoga o čemu ona govori. Reakcije na predstavu barem su meni potvrdile sumnju da rat u Bosni nije stvar prošlosti već je i te kako i stvar sadašnjosti.
NN: Prethodne dvije godine obilježila je borba sa virusom korona. Kako ste proveli ovaj period i kako gledate na dešavanja tokom pandemije? Jesmo li se zbližili ili udaljili jedni od drugih?
VOJNOVIĆ: Sada, kada je najgore iza nas, mogu zaključiti da sam lično još i dobro prošao. Izgubio sam nekoliko prijatelja, bio mjesecima zatvoren u svoju opštinu, ali svjestan sam da su mnogi izgubili i pretrpjeli mnogo više. Sam sam prije svega za vrijeme epidemije doživio jedno veliko razočaranje, kakvo nisam doživio još od rata u Bosni. Razočaranje u ljude koji su se mahom pokazali kao neobazrivi, egoistični i koji se nisu osvrtali ni na šta i ni na koga. Nisu bili svi takvi, ali zaista me zapanjilo koliko ljudi je smrt hiljada starijih ljudi shvatilo kao nešto neophodno, kao nešto zbog čega se ne bi trebalo uzrujavati, a kamoli bilo čega odricati. I da, epidemija nas je prisilno udaljila, jer je većina, barem u početku, vrlo strahovala za svoje zdravlje, ali nas je prije svega postavila u vrlo različite položaje, ovisno o tome koliko je bilo ugroženo vaše zdravlje i vaša egzistencija, odnosno koliko je epidemija zaista promijenila vaš način života. Svako od nas je zato epidemiju doživio na svoj način i nije čudo da smo se toliko razlikovali u odnosima naspram sigurnosnih mjera, cijepljenja i svega ostaloga. Epidemija nas je zapravo razdrobila. I sada bismo mi sve to što prije da zaboravimo i krenemo dalje, iako je to jedna velika i društvena i lična trauma, koja čak nije ni završena. Ali to mi jedino znamo. Zaboraviti, ići dalje, ne spominjati, šutjeti, pretvarati se kao da se ništa nije desilo.
Svakog gosta tri dana dosta
NN: Trenutno se vodi rat u Ukrajini, kako će proći migranti iz ove zemlje, da li će im zbog porijekla ili boje kože biti lakše u Evropi nego izbjeglicama sa Bliskog istoka?
VOJNOVIĆ: Nikome ko mora napustiti svoj dom nije lako pa i da pobjegne svome rođenom bratu. Ukrajincima je možda lakše utoliko što ne moraju masovno ginuti hodajući preko Sahare i ploveći preko Mediteranskog mora. I možda će ih Europa barem u početku primiti ljepše, možda će kulturni šok za njih biti manji, ali na kraju za sve važi isto pravilo. Svakog gosta tri dana dosta. Europa se možda trenutno trudi prikazati boljom, puno se više poistovjećuje sa Ukrajinom i Ukrajincima nego što se ranije poistovjećivala sa Sirijcima pa i sa Bosancima, naročito sa bosanskim muslimanima. Ali to je i dalje ona ista Europa koja silom vraća izbjeglice iz Hrvatske u Bosnu, koja postavlja zidove i bodljikave žice, koja otežava pridobivanje azila, koja pušta da pred njenim obalama tonu brodovi puni jadnih ljudi.
Desnica, za razliku od ljevice, vrlo tečno govori jezik masa
NN: Posljednjih godina desnica je sve jača u Evropi. Zašto?
VOJNOVIĆ: Brojni su razlozi i razlikuju se od države do države, ali ono što bih ja ispostavio je to da smo suočeni sa vrlo kompleksnim, naizgled nerješivim ekonomskim, ekološkim i geostrateškim problemima, na koja razdrobljena, dezorijentirana ljevica nema adekvatan ili bar ne jednostavan odgovor, dok je desnica shvatila da u doba parola, Instagrama i tvitova populizam odlično prolazi i da ljudima treba govoriti ono što žele čuti i to što kraće i jednostavnije. Desnica ima dara da prepozna istinske probleme društva i dovoljno je pametna i bezobrazna da se njima ne bavi, već da ih samo koristi za svoje političke ciljeve. Drugim riječima, desnica, za razliku od ljevice, vrlo tečno govori jezik ljudskih masa, koji zbog nerazumijevanja globalnog zagrijavanja, pandemije i sličnog, pribjegavaju teorijama zavjere i drugim prostim objašnjenjima. Donald Tramp je, na primjer, bio milijarder i zastupao je interese kapitala, ali je govorio prostim, primitivnim jezikom američke sirotinje i oni su ga zato prihvatili kao svog čovjeka u Bijeloj kući.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
