Pisac mora imati i dozu ludila radeći nešto po deset sati dnevno i verujući da je to nekome potrebno. NIN-ova nagrada je vredno piznanje, jedno u nizu, i svakako da mi je važno", kaže književnica Gordana Ćirjanić, kojoj je pripala NIN-ova nagrada za književnost za roman "Ono što oduvek želiš".
Ćirjanićeva je četvrta žena kojoj je pripala NIN-ova nagrada otkako je ustanovljena 1954. godine.
Odluku, koja je donijeta većinom glasova donio je žiri u kome su bili i Vasa Pavković, Ljiljana Šop, Aleksandar Ilić, Mladen Šukalo i Mileta Aćimović-Ivkov.
U razgovoru za "Nezavisne" Gordana Ćirjanić, koja je sinoć trebalo da promoviše svoju knjigu u Banjaluci, otkriva šta misli o učesnicima rialiti programa, "muškom" odnosno "ženskom" pismu, ali i uopšte o pisanju.
NN: Prestižno književno priznanje, NIN-ova nagrada za književnost, našla se ove godine u Vašim rukama nakon što ste se ranije dva puta obreli među kandidatima za ovu nagradu. Vjerujem da ste u rad na ovom romanu uložili mnogo truda, živaca i volje i s obzirom na tu činjenicu, kako gledate na ovo priznanje i koliko Vam znači?
ĆIRJANIĆ: Pisanje romana je i psihički i fizički težak posao, katkad ga poredim sa kopanjem u rudniku. NIN-ova nagrada je vredno piznanje, jedno u nizu, i svakako da mi je važno. Međutim, društvena priznanja nisu i ne mogu biti najvažnija motivacija za istrajnost na izabranom putu. Nagrade su dobrodošle, ali nisu presudne.
NN: Roman "Ono što oduvek želiš", između ostalog, govori i o tome kako rialiti programi, koji su i kod nas postali veoma popularni, mijenjaju interesovanja i želje ljudi. Da li je život glavnog junaka Slobodana tipičan za mnoge ljude danas?
ĆIRJANIĆ: Nažalost, jeste. Ja sam mislila da preterujem davši mom junaku dnevnu dozu od sedam sati pred TV ekranom, a eto, nedavno, statistika je pokazala da se u Srbiji televizija gleda u proseku po pet sati dnevno. Moj junak ne gleda rialiti programe, štaviše prezire ih, iako je i sam radio u njihovoj produkciji, on gleda, kao zavisnik, serije o forenzičarima.
NN: Da li je rialiti šou lakši put da javne ličnosti dobiju za kratko vrijeme mnogo novca kako bi se izvukle iz krize ili da bi vratile staru slavu? Po Vašem mišljenju, koliko su "poznate ličnosti" spremne nisko pasti da bi vratile svoju slavu?
ĆIRJANIĆ: Nisam ekspert u tome, jer ni sama ne gledam te programe. Nisam uspela da nateram sebe da gledam ni pet minuta. Kad čujem tu intonaciju, kad pogledam te ljude, pomislim kako im u privatnom životu ne bih posvetila ni pet minuta svog vremena, pa tako ne može ni na televiziji da mi zadrži pažnju njihovo bespredmetno "čavrljanje". Pominjete "lakši put", ali ja to ne bih tako nazvala, mislim da je to put kroz kanalizaciju, što znači, apsolutni nedostatak ličnog kriterijuma.
NN: Šta onda da očekujemo od mladih generacija koje odrastaju i previše vremena provode upravo uz ovakve sadržaje?
ĆIRJANIĆ: Masa je oduvek volela šokantno i besprizorno. Glave su odsecane na trgovima i veštice su spaljivane uz mnogo publike, koja se neretko smejala tome, zabavljala se, usput nešto i grickajući.
NN: Nakon što ste dobili NIN-ovu nagradu jednom prilikom ste izjavili: "Svako treba da radi ono što najbolje ume da radi, ili bar ono u čemu može da da svoj maksimum". Smatrate li da ste djelom "Ono što oduvek želiš" postigli svoj maksimum?
ĆIRJANIĆ: Smatram da imam prepoznatljiv "rukopis" još od svojih "Pisama iz Španije" i prvih pripovedaka i da se u mom novom romanu taj rukopis takođe prepoznaje. Ne postoji egzaktni kriterijum za vrednovanje književnih tekstova, prema tome, ja ne znam da li će moj novi roman bolje ili brže doći do čitalačke publike. Štaviše, mislim da neće, jer je po svom sadržaju i kompoziciji, teži od prethodnih. S druge strane, uverena sam da kvalitativno nije ni bolji ni gori. Hoću da kažem da pišući i prevodeći verovatno dajem svoj maksimum, što ne znači da je to neka uzlazna linija. Sve u svemu, ne izdvajam ovaj roman od ostalih, on je naprosto moje najnovije ostvarenje.
NN: S obzirom na to da je sve više žena romanopisaca koje staju rame uz rame sa muškarcima, ali da ne bi bilo kakve-takve ravnopravnosti pojavljuje se pojam "žensko pisanje". Šta Vi mislite o tome i postoji li "žensko pismo" ili "muško pismo"?
ĆIRJANIĆ: Dok sam pisala poeziju, niko nije obraćao pažnju na moj pol, iako su katkad govorili da pišem "muški", kao da mi time udeljuju nekakav kompliment. Smatram da je pol datost, isto kao i jezik u kome sam rođena, ili činjenica da sam iz Beograda, Srpkinja, Evropejka. Postoji književno pismo i petparačka literatura, jednako među ženama i među muškarcima. Budući da sam dva puta dobila nagradu "Žensko pero" mnogo sam govorila o tome i obrazlagala činjenicu da je ova podela bespredmetna i lažna. Tabori su potrebni osrednjim piscima, a ja se ne mirim sa bilo kojim vidom "getoizacije".
NN: Kako biste ocijenili književnu scenu u Srbiji, postoji li danas ona prava književna kritika?
ĆIRJANIĆ: Kultura, pa i književnost, nekad su bile dotirane, da bi se danas našle na brisanom prostoru, prepuštene zakonima tržišta. To je pogubno za pismenost na takozvanim malim jezicima. Naročito trpe poezija i esej. U kritici nam nedostaju tumačenja teksta i autoriteti. Kritika se svela na puko procenjivanje, po novinama i u žirijima, čast izuzecima.
Biografija
Gordana Ćirjanić je književnica iz Beograda rođena 1957. godine.
Prevodila je sa španskog i engleskog djela Luisa Sernude, Huana Oktavija Prensa, Huana Rulfa i Oskara Vajlda.
Za roman "Pretposlednje putovanje" dobila je nagradu "Žensko pero" za 2000. godinu, a isto priznanje pripalo joj je i 2007. godine za roman "Poljubac".