U posljednje vrijeme pojavio se značajan broj djela koja bismo mogli nazvati hronikama, ali hronikama posebne vrste koje nas podsjećaju na tkanje čiji je dominantni ornament sačinjen od dvije boje. S jedne strane je zavičaj, zemlja, vrijeme, istorija i narod, dakle, kolektivna sudbina, a sa druge je pojedinac u čijem doživljaju zajednička priča dobija ličnu boju, svojstva intimne ispovijedi čovjeka zahvaćenog lomovima i olujama jednog doba, doba žestokog i surovog, zapamćenog po brojnim nevoljama.
U natalnoj karti naših naroda crnim slovima upisane su seobe. Svako je odnekud doselio, gonjen nuždom i moranjem; rijetko su dva pokoljenja ugledala svjetlo na istoj zemlji ili se grijala na istom ognjištu. Rade Adamović, iako decenijama u Gradu svjetlosti, srcu moćne Evrope, nikada nije zaboravio svoj vrletni grmečki kraj, divljačni predio iza Božjih leđa, gdje je sjeme klicu zametnulo.
U tuđem svijetu, zahvaljujući svojoj prirodnoj bistrini, marljivosti i želji da uspije ovaj, sada već vremešni Grmečlija, gradio je svoju egzistenciju, svijao porodično gnijezdo i podizao vlastito potomstvo. Ali, kako su godine prolazile, svjetlost velegrada, blještavilo pariskih trgova i mostova na Seni, svjetlosno more reklama koje su mu u mladosti zasljepljivale vid, počele su da tamne pred jednom drugom svjetlošću, ne onom koja je atakovala na njegov očni nerv, nego ona koja je dopirala iz dubine bića.
Poput niti sa velikog klupka pamćenja, Rade Adamović razvija svoju priču. U njoj je našlo mjesta sve ono što je istinski vrijedno, odoljelo zubu vremena i ugradilo se u temelje njegove duševnosti.
Na stranicama Adamovićevog djela pojavljuje se stotinak likova, komšija, kumova, bližih i daljih rođaka i najbliže rodbine. Naravno, najviše prostora zauzima intimna ispovijed dječaka Rade, samog pisca, koji iz višedecenijske perspektive, na pragu starosti ponovo prolazi stazama svog bosonogog djetinjstva i stvari sagledava drugim očima, očima zrelosti. Sada, on te stvari sagledava šire i potpunije nego nekada kada je kao živahno, inteligentno, ali ranjivo seljače, tražio svoje mjesto pod suncem, svoje pravo na ljubav i slobodu.
Dječakove rane dane obilježio je jedan obiteljski nesporazum. Njegova majka Milka bila je već udavana, ali je ostala udovica. Čestita i naočita, ona je zapela za oko seoskog momka Todora, koji joj je, na početku novog života, ponudio svoje srce i svoju sirotinju. Željna svuda da stigne i sama obavi muške, težačke poslove, Milka je donijela na svijet, znatno prije roka, sitno muško dijete. Dolazak novog člana porodice ispunio je majku beskrajnom srećom, ali je u ocu Todoru rasplamsao divlju ljubomoru. On je sumnjao da dijete nije njegovo, a njegova nekontrolisana jarost išla je tako daleko da je Milka odlučila da sa svojim djetetom, krišom, napusti kuću i krene u nepoznato, rođacima koji su se, poslije onog rata, otisnuli sa planine i kolonizirali u vojvođanskoj ravnici.
Todor je uspio da vrati Milku i da sa njom nastavi zajednički život, više težak nego lijep, ali je vječno napeta atmosfera u porodici svakodnevno pobuđivala u dječaku sumnju da nije dobrodošao i da ga otac manje voli od druge djece. Vrhunac traume mali Rade doživljava kada je na pozivu za školu uz njegovo ime bilo ispisano ne očevo Adamović, nego Kačavenda, kao da je tuđe dijete koga se i njegovi najbliži odriču.
Taj traumatični doživljaj, a zatim nesporazumi sa učiteljicom za svagda su uništili Radin interes za školu. Knjiga ga nije privlačila, u selu nije imao šta da traži. Želio je da pobjegne, bilo kuda, samo što dalje od života u kojem, onako dinamičan i radoznao, nije mogao da nađe sebe. Prvi bijeg završio je onako kako je bilo neminovno - povratkom u zavičaj, ali će drugi odlazak mladić, nakon odsluženog vojnog roka, dočekati znatno spremniji, svjestan da mu se nova šansa najvjerovatnije više nikada neće ukazati.
Tako je Rade otišao, preko bijela svijeta, u Francusku, izučio za tesara i tamo ostao da traje svoje dane i da se sjeća svega što je bilo, teškoća kroz koje je morao proći da bi postao - ČOVJEK.
Nema te daljine koja se jezikom ne može približiti i obilježiti ljudskim prisustvom u vremenu, da se jezikom može ostati svoj i u stranom svijetu zahvaćenom silama otuđenja i dehumanizacije. U romanu "I ovdje i tamo" Adamović se sav uvukao u pancir-košulju jezika, a onda je tako zaštićen počeo da ispreda svoju priču koja je bazirana na istinitim događajima u kojima opisuje život kroz koji je prošao. Adamović je pisac koji očito zna lijepo pričati, a njegovo kazivanje odiše iskrenošću, toplinom, darom naših narodnih pripovjedača koji svoje umijeće nisu učili u školama nego su se, kao Božjim darom, rađali sa njim.