Književnost

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Zaljubljenost nije ljubav

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Zaljubljenost nije ljubav
Foto: N.N. | Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Zaljubljenost nije ljubav

Zaljubljenost nije ljubav - tvrde unisono mnogi ugledni psiholozi, a opet - šta je onda zaljubljenost i zašto smo tako navučeni na tu pojavu.

Dr Pek npr. tvrdi da je to privremeni kolaps obuzetošću sobom, koji je stereotipna reakcija ljudskih bića do koje dolazi zbog programiranih seksualnih unutrašnjih nagona i spoljašnjih seksualnih stimulansa, a sve u cilju produženja vrste! To je onaj deo o kome Šopenhauer govori kao o biohemijskoj obmani zbog čije slatkoće ukusa, zanosa i iluzije o savršenstvu onog u kog smo se zaljubili postajemo kao omađijani i dok se okrenemo eto još jednog bića koje će proći kroz put tuge i potrage koju prolazi svaki čovek.

Ali iako znamo da je ljubav pitanje svesne odluke, a pitanje zaljubljenosti nesvesne, odnosno nagonske - mi ljudi smo toliko očarani fenomenom zaljubljenosti da neretko ostavljamo sve, ali bukvalno sve, da osetimo još jednom slatko dejstvo ovog biološkog opijata! To su svi oni slučajevi kada muškarac ili žena ostavljaju porodicu, ženu, muža, posao, sigurnost samo da još jednom osete ono uzbuđenje, lupanje srca, zanos, ali pre svega - zaborav sebe!!! Tolstoj je to veličanstveno opisao u "Ani Karenjini" - taj zaborav ima svoje vreme trajanja - najčešće vrlo kratko, bar iz perspektive ljudskih želja.

Sećam se jednog našeg uglednog pisca i profesora koji je ostavio suprugu, poznatu glumicu, u svojim sedamdesetim. Sve poznavanje Aristotela i Stoika nije mu pomoglo da bude rezistentan na ovaj labudov pev, koji se na kraju ekstatično produžavao u litrima alkohola - koji mu je inače bivša zabranjivala. Da li je napravio dobar izbor? Uradio je ono što je želeo, jer oni koji na ovom svetu ne uspeju da nađu put i prolaz do čudesnog blaženstva božanske bezuslovne ljubavi - prirodno da glad za ljubavlju utoljuju potragom za zaljubljenošću, jer tu nema previše da se "radi" osim da se rizikuje malo socijalnih privilegija...

Jer, iako je čak ljubav prema deci na nivou instinkta jako mnogo je potrebno da i u nju uložimo da razumemo to biće koje nam je dato od Boga, a još više da ga prihvatimo u svemu onome u čemu je drugačije od nas i da mu ne inprintujemo destruktivne programe koje smo sami nasledili od predaka ili sami generisali pod težinom života. Ako je tako zahtevno sa decom, kako je tek onda s partnerom. I nije čudo da zaista nema pravila za raspad veze - razilaze se i oni bogati, slavni, lepi, kao i oni drugi.

Paradoksalno, naša nagonska potreba da volimo i budemo voljeni traži biće koje je zaista duhovno osvešćeno i toliko izašlo iz zatamnjenosti sopstvenim egom i taštinom da može da postane propusno za veličanstvenu božansku energiju ljubavi - koja nema ama baš ništa s biološkom obmanom zaljubljenosti koja pre ili posle pukne kao balon od sapunice... Različiti su metodi otkrivanja i inicijacija ljubavi - nekome to ide lako poput pera koje nosi lagani vetar, a neko opet to zadobije kroz mnogo suza i bola! Ne postoji jedan put, ali svaki put, ma kako lepo ili trnovito izgledao, ima samo jednu svrhu - da nam pomogne da uklonimo sve te prepreke u našem biću, koje su učinile da ne umemo da volimo i budemo voljeni - što izaziva ogromnu patnju. Jer, svaka duševna patnja samo je refleksija činjenice da se osećamo usamljeno, nevoljeno, neshvaćeno, izdano...

Ljubav, ona prava božanska, veličanstvena, je kao sunce koje podjednako sija na sve, ali mi prosto ne znamo da podignemo teške tamne roletne koje imamo - bilo da su ih tu stavili naši preci ili mi sami. I onda ćemo radije doživeti još jednu halucinaciju svetla u zatamnjenoj kući naše ličnosti nego što ćemo uz dosta muke i odricanja zauvek podići te teške, tamne roletne. Jer ceo čovečiji život ne tiče se ni dužine života, ni moći, ni lepote, ni novca, ni sreće već samo jedne stvari da li smo emotivno slepi ili smo otvorili teške kapke našeg ega da spoznamo ljubav - onu pravu, božansku, koja ispunjava sve pore ovog kosmosa, a pred kojom mi uporno zatvaramo srce zbog ega, straha, nasleđenih uverenja, osuda ili iluzije da nam je nešto jasno i tako stalno ostajemo sami i ne dopiremo ni do svojih najbližih... I zato suprotno svemu što nam govore mera ljubavi je mera mira u nama, a ne nemira za kojim naša biohemija vapi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije