Književnost

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Da li je moguća nemoguća ljubav?

Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Da li je moguća nemoguća ljubav?
Foto: N.N. | Isidora Bjelica u kolumni za "Nezavisne": Da li je moguća nemoguća ljubav?

Sva čežnja ovog sveta zapravo je posledica želje da osetimo onu gotovo opijatsku mističnu ljubav koja će učiniti da taj nebeski zanos, da ta radost prepoznavanja dve duše poruši sve oštre granice, bolove i tuge ovog prividnog i okrutnog sveta koji ubija svojom trivijom i surovošću.

I onda u tom misterijskom prepoznavanju dvoje mističnih ljubavnika sve zlo nestaje. Više ne znamo ni da li smo gladni i žedni, bolesni i smrtni, dužni i uvređeni, da li je dan ili noć - sve što nas je povređivalo i mučilo prosto iščezava pred tom radošću i uzbuđenjem od kojih drhte i fizičko i astralno telo...

Tu radost neki su osetili nakratko i onda je zauvek izgubili i uljuljali se u praznine koje zovu ljubav. I onda žive u tom što zovu ljubav, a znaju da to nije ljubav nego uteha i lažu sebe da je to mir, a nije, nego je samo nemir odsustva te ispunjene nadnaravne ljubavi - koji se teši novom iluzijom da ljubav ne mora biti sila koja pomera misli i gradove, planete i svetove...

Oni koji nisu nikad doživeli to spajanje duša ni ne znaju šta im zapravo nedostaje da budu srećni i da samo za tim čeznu svim svojim bićem - kad god misle da žele nešto drugo - predmete, pravdu, priznanja, bogatstva, slavu moć - oni samo vape duboko u sebi za njom i kopne jer je nemaju. Svaka želja, svaka čežnja za materijalnim samo je pokušaj gašenja žeđi za tom mističnom ljubavlju za koju naša duša zna da postoji, a tako je retka.

I onda, najčešće u trenutku potpune predaje, apsolutnog poraza da ćemo umreti, a da je nećemo doživeti, u trenutku kad u tom sudbinskom porazu naučimo da volimo mrvice ljubavi koje su nam date, kad krenemo da odbleske te ljubavi nalazimo u cveću, drveću, oblacima, životinjama koje nas teše svojom milinom i čistoćom, e onda kada kao utvara bauljamo u ovom svetu sasvim izgubljeni za radost, a opet smerni iako znamo da smo poraženi - onda kad prestanemo da pitamo zašto se to nama ne dogodi - e tad se i dogodi! I nije bitno koliko traje - za pet dana takve intenzivne ljubavi čovek bi založio ceo život - neobuzdanom, a savršeno harmoničnom, nadtelesnom, a opet erotičnom, spiritualnom, a tako strasnom - i dali bismo sve što smo verovali da smo mi da samo još jednom to osetimo - zato su svi opisi raja tako traljavi i dosadni, jer raj se ne može opisati, on se samo može osećati, jer ne postoje reči za takvu radost i sreću, uzbuđenje, veselost - i zašto je to tako retko pitaće se neki koji razumeju šta ja zapravo ovde pišem - zašto se u stvarnom i literarnom svetu te ljubavi po pravilu završavaju tragično?

Reći ću vam prostu tajnu: takva apsolutna ljubav moguća je samo između dva adepta koji se sreću u visinama duševnih spoznaja i poslednjih proboja svesnosti koja nas približi Bogu - koji taj metafizičku dodir osećaju jače od svakog fizičkog dodira, koji ne moraju ni imati oči da bi se prepoznali - dvoje iniciranih u sve tajne ljubavi koji više ne podležu zamkama i bolovima ovog privida koji zovemo stvarnost, dvoje koji su svako na svoj način došli do krajnjih granica patnje i umrli za ovaj svet da bi se mogli roditi za takvu ljubav. Nažalost, ako se prerano sretnu pod udarima trivije i oštrine ovog sveta, ta bi se ljubav ili tragično završila ili bi na različite načine kopnila u jezi stvarnosti ovog sveta.

Udarale bi je oluje svih nevolja ovog sveta, jer trivija i neljubav ne trpi da gledaju ljubav i radost u svojoj blizini! Zašto je danas toliko posebnih, osećajnih, pametnih, lepih, obrazovanih ljudi samo? Pa prosto zato jer neće da lažu svoje srce zamenskim rešenjima. Oni ne jure ni nekog da ih izdržava ni nekog da im glumi muža ili ženu, oni traže tu savršenu ljubav u svetu koji se sveo na razmenu tela i materijalnih dobara. Oni se nadaju srodnoj duši u civilizaciji kojoj je duša višak. Oni koji kapituliraju pred realnošću postaju emotivni robovi svojih socijalnih destruktivnih uverenja i tako odrađuju i veze i brakove i razvode i roditeljstvo i rođendane... Ukratko, osoba koja u današnje vreme sanja svoj veliki san o ljubavi i srodnoj duši postala je emotivni dinosaurus, ali to ne znači da to nije moguće u sveopštoj triviji, pornografiji, merkantilizaciji i silikonizaciji ljubavi - moguće je statistički dok god bar postoje dva takva emotivna dinosaurusa...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije